Htjeli su je srušiti, preživjela je rat i pohlepu, hoće li i politiku? (FOTO)

Na mjestu današnje Dubravke, prije nego je Nikola Birimiša izgradio svoju kafanu, bila je neka "kućarica" koju su zvali "Kabana", a do nje pola urušena kuća nekog Tadije kamenara. Dubrovčani su tada pozdravili odluku da se na tom  mjestu izgradi neki "pristojniji objekt, na mjestu urušenih kuća.

Današnju Kafanu Dubravka otvorio je 1836. Nikola Birimiša. Njegova obitelj je iz Konavala (Ljuta), a on je preselio u Dubrovnik. U doba kad je otvorio kafanu Dubravka imao je 40 godina.

Kako se našla na zgodnom mjestu, ta kafana je ubrzo postala najomiljenije okupljalište Dubrovčana, oficira i turista. U njoj ili pred njoj često se i svirala vojna glazba. Iako je kafana imala svoj službeni naziv "Caffe all' Arciduca Federico", a potom "Nadvojvodi Maksimilijanu", Dubrovčani su tad kafanu obično zvali po njenom vlasniku - "U Birimiše". 

Nakon što je Nikola umro, vođenje kafane preuzeo je njegov sin Jako, ali pretpostavlja se da je još netko vodio kafanu jer je Jako u vrijeme Nikove smrti imao samo 10 godina. Vjerojatno je to bila Jele, Nikova udovica i Jakova majka. Potom je kafanu vodio jedno od Jakove devetero djece. 

Cijeli Dubrovnik u Birimiše na sladoled

1907. godine, točno 70 godina nakon što je obitelj Birimiša vodila kafanu, preuzima je Petar Perić. Osobito živo je pred ovom kafanom bilo nedjeljom popodne u ljetno doba kad bi se sav Dubrovnik preselio "U Birimiše" po sladoled. Nešto kasnije kafana je nazvana Dubravka, a pod tim imenom posluje i danas.   

Početkom 20. stoljeća ubrzava se porast posjeta i dana boravka u dubrovačkim hotelima, pansionima i svratištima. Na to su utjecale i neke javne akcije urađene početkom stoljeća, prije svga one u području prometnog povezivanja. Uvode se brže i brojnije parobrodske linije, a puštena je u promet i uskotračna željeznica koja je povezivala Dubrovnik sa zaleđem. U Gružu je započela gradnja smještajnih objekata. 

Turizam s mjerom i skladom

To su godine u kojima raste broj potrošača u ugostiteljstvu, a povećan je i broj pristajanja velikih brodova na kružnim putovanjima. Turizam je cvjetao. No, s mjerom i skladom. 

Sve do Domovinskog rata. Kafana je teško oštećena. Granatirana je četiri puta, a na same Pile palo je stotinjak granata. Kad se ratna situacija malo smirila počelo se razmišljati o uređenju platoa Pile. U mnogim raspravama stručnjaka i arhitekata kafana je bila "kamen spoticanja". Većina ih je smatrala kako ona zaklanja pogled na Zidine, predlagalo se da se sruši ili pak spusti na istom mjestu, ali nekoliko razina niže. Odustalo se kad se 1996. godine tadašnji apsolvent arhitekture  Pavo Dabrović kompjuterski zaigrao i pokazao kakve bi Pile izgledale bez kafane.

Kafana se u to vrijeme nalazila u sastavu UTD Ragusa koje je uložilo 2.800.000 njemačkih maraka od kredita HBOR-a i Dubrovačke banke za obnovu.  

Radovi su počeli 1997. godine, izvodilo ih je poduzeće Srđ, a obnovljena kafana je otvorena 9. srpnja 1998. godine, pred početak 49. Dubrovačkih ljetnih igara. Nije bilo govora ni presijecanja vrpce, nego je jedan mali dječak umakanjem kroasana u bijelu kavu proglasio kafanu otvorenom. Uz nastup Klape Ragusa u kafanu su ušli i prvi gosti. Kavana Dubravka godinama je bila omiljeno mjesto turista i Dubrovčana, a kako i ne bi, kad se nalazi na recepciji Grada. 

A što imamo danas? Javnu dražbu nakon koje možda više nikad neće biti isto. Vrijedne nekretnine UTD Ragusa se prodaju. Dubravka, zajedno s restoranom Mimoza, čekaju novog vlasnika. Hoće li to biti Grad Dubrovnik, koji u utrku ulazi zajedno s DPDS-om i Blagim djelima, ili netko drugi, neki privatni vlasnik koji će gospodariti ulazom u Grad, čega se Dubrovčani najviše pribojavaju, ostaje za vidjeti za manje od mjesec dana...

Izvor: Grupa Dubrovnik Nekad

Monografija Lukše Lucijanovića 180 godina kafane