ne "diorići"...

Do nekidan nisam ni ja imala pojma, đusto su mi mogli to „prodati“ pod kakve fancy kroasane ili najnoviji crtani za djecu. Kad ono „lidlići“ živa bića i sve redom mala, vrtićka dječica. Ni kriva, ni dužna dobila ime po trgovačkom lancu „Lidlu“. Nije da ga nešto obožavam, jer više preferiram hrvatske proizvode, a i s neruke mi je lokacija izvan Grada. Ali, mi nije bilo jasno zašto određenu djecu u splitskom vrtiću vršnjaci zovu „lidlići“. Bit će oni s familjom kupuju spenzu u Lidla, možda ljudima nija tlaka kao meni, a i u Splitu je možda na boljem mjestu. Sva moja klasa optimist razmišljanja su pala u vodu kad sam čula da su „lidlići“ pogrdni naziv za djecu kojima roditelju kupuju odjeću i školski pribor u Lidlu.

Roditelji su djeci prvi modeli za identifikacije

Tko bi reći da vrtićka djeca znaju prepoznati stvari kupljene u Lidlu, to je stvarno umijeće. Na prvu promislite da ta djeca možda dolaze s naljepnicom Lidla na čelu, tako da je to neizbježno saznanje. Onda shvatite sve i da je tako, njihovi vršnjaci ne bi imali pojma što znači ta naljepnica i najvjerojatnije bi im je u igri drpli s čela i nalijepili na svoje, jer je takva dječja igra. I opet se vraćamo na onu staru, da malena djeca govore ono što čuju doma od svojih roditelja i ponašaju se u skladu s time, roditelji su djeci prvi modeli za identifikacije, koje potom imitiraju. Kažu rugaju se siromašnoj djeci čiji roditelji nemaju novaca za markiranu odjeću i obuću, pa im je kupuju u Lidlu.

Takvo ponašanje boli i ima dugoročne  posljedice

Takvi nazivi se svakako mogu smatrati bullyingom. Zbog toga se djeca osjećaju manje vrijednima i neprihvaćenima od strane svojih vršnjaka. Sad zamislite da idete svaki dan u vrtić i da vas zovu "lidlićem", a vi nemate pojma zašto se nekoliko vas odjednom „isto preziva“, kao da su svi od starog Lidlića unuci. Mislite da ta djeca ne bi htjela kupovati u modernim butigama, gdje butiga miriše po skupocjenim parfemima, a ne po pečenoj kokoši koja se vrti dva metra dalje od police s robom? Naravno da bi voljeli, svatko voli lijepa mjesta, ali nisu zato manje vrijedni. Nisu zato vrijedni omalovažavanja od strane vršnjaka, takvo ponašanje boli i ima, nažalost, dugoročne  posljedice. 

Bolje biti i „lidlić“, nego „diorić“ kojeg vole radi etikete

Zato bi roditelji trebali objasniti svojoj djeci, koja zovu vršnjake „lidlićima“, da marka odjeće i obuće ne određuje nečiju osobnost i vrijednost čovjeka. A, ako tako i misle, neka to zadrže za sebe. Jer djeci takvo etiketiranje ne bi palo na pamet da ga nisu čuli doma. Njima je sve to tako nevažno, važna im je samo iduća igra. Zamislite da vašu djecu zovu „lidlićima“, pa svaki dan potiho plačete da vas djeca ne čuju, ali plačete kad oni otplaču svoju turu nakon maltretiranja u vrtiću. Boli, zar ne? Svi bi voljeli biti „diorići“ ili „armanići“ da mogu, pa barem nekad u životu. Bolje biti i „lidlić“ s mirisom pečeni kokoši, nego „diorić“ kojeg vole samo radi etikete na majici...