Na današnji dan 1667. dogodila se najveća tragedija u povijesti Dubrovnika, katastrofalni potres poznat u historiografiji kao „velika trešnja“ koji je, prema procjenama stručnjaka, odnio između 2000 i 4000 života
Svjedočanstva preživjelih oslikavaju doista apokaliptičnu sliku stradanja; kratki, ali izuzetno snažni udar u 8.45 ujutro u trenu je razorio većinu građevina kojima se dičio stari Dubrovnik, golemo kamenje uz zaglušujuću buku kotrljalo se sa Srđa prema gradu, potres je pokrenuo tsunami i more u luci se tri puta povlačilo lomeći obalu i brodove, a prašina koja se podigla pretvorila je dan u strašnu noć.
Gradom je odjekivalo zapomaganje ranjenih i jauci zatrpanih pod ruševinama. Snažni vjetar raspirio je vatru s kućnih ognjišta i razbuktao požar koji je trajao punih 20 dana. U zemlji su se pojavile pukotine te su presušili svi izvori onemogućivši gašenje požara. Nebrojeni ranjenici zatrpani pod ruševinama živi su izgorjeli.
Nezapamćeno razaranje i ozračje propasti i smrti probudili su u stanovnicima nemilosrdni instinkt za preživljavanjem – ljudi su nastojali pobjeći iz razrušenog grada često ne mareći za svoje bližnje, nadbiskup s preživjelim redovnicima i redovnicama otplovio je u Anconu, a spašavanje stradalih organizirali su samo rijetki pojedinci dajući za to velike novce seljacima i nosačima. U gradu je zavladalo bezvlađe, vlastela je odnosila iz grada ogromne zalihe srebrnog i zlatnog državnog novca, pljačkali su kmetovi, služinčad, gradska sirotinja.
Kanonik Bernard Giorgi ovako je napisao Stjepanu Gradiću u Rim: "Nijesam kadar da vam opišem naš rasap, jer nemam sigurna mjesta da naslonim glavu. Ruševine, vatra i pljačkanje svršili su grad".
Dubrovnik se uspio obnoviti i sačuvati svoju samostalnost, međutim ekonomski zastoj koji je uzrokovala „velika trešnja“ nikada više nije u potpunosti nadoknađen.