14. studenoga 1991. brodom "Slavija" iz gruške luke, u neizvjesnost prognaničkog života, isplovilo više od 4.000 žena, djece, staraca i ranjenika
Na današnji dan, u četvrtak 14. studenog 1991. godine, već peti dan nije dat znak prekida opće opasnosti. Počela je padati kiša i ljudi su izlazili iz skloništa ne bi li je skupili. Razorene domove kiša je natapala, a u »bivšoj« luci Gruž gasila posljednja žarišta. Umjesto u Cavtatu, zbog loših vremenskih prilika, u Zeleniki su nastavljeni razgovori između predstavnika Općine Dubrovnik i JA uz nazočnost promatrača EZ. Glavna tema je i dalje održavanje prekida vatre.
Brodom »Slavija« otputovalo je oko 4000 žena, djece, bolesnika i starih. U srpnju 1991., kada je rat prividno bio daleko od njegovih zidina, Dubrovnik je uputio otvoreni poziv svim hrvatskim prognanicima da dođu u njegove hotele i tu nađu privremeno utočište.
Nakon prve grupe od 107 stanovnika Tenje, u hotele "Jadran", "Vis", "Minčeta" i "Adriatic", dolazi oko 1.000 prognanika iz Vukovara, Osijeka i Vinkovaca. Brigu o prognanicima, njihov organizirani prihvat i smještaj u dubrovačkim hotelima, preuzeli su djelatnici Crvenog križa i Civilne zaštite. Procjene pokazuju da je u prvim danima rata na području Grada, koji je imao 55.000 stanovnika, bilo oko 12.000 prognanika u hotelima, te više od 3.000 u privatnom smještaju. Broj izbjeglih i prognanih je stalno rastao, pa se u okruženom Gradu, bez struje i vode, vrlo brzo pojavio problem nedostatka hrane, energenata, higijenskih potrepština i nedostatak smještaja u hotelskim kapacitetima.
U takvim okolnostima, brodovima "Jadrolinije" ("Slavija", "Ilirija" "Balkanija", "Marina", i "Liburnija"), Dubrovnik je morao napustiti veliki broj žena, djece i staraca. Tako je, na današnji dan, 14. studenoga 1991. godine, brodom "Slavija" iz gruške luke, u neizvjesnost prognaničkog života, isplovilo više od 4.000 žena, djece, staraca i ranjenika.
Na taj način, prema podatcima Štaba Civilne zaštite, do kraja studenoga evakuirano je iz Dubrovnika 19.000, a tijekom mjeseca prosinca, uključujući i brodove pod zastavom UNICEF-a, novih 3.149 osoba. Do konca godine broj prognanih i izbjeglih osoba s dubrovačkog područja narastao je na više od trideset i dvije tisuće. Nakon pada Bosanke, 10. studenog, pada Komolca i Strinčere dvanaestog studenog '91., nastalo je djelomično primirje, jer je neprijatelj pregrupirao svoje snage i tehniku. Nakon što su se obrambene snage, primorane konstantnim napadima bile primorane nakratko povući sa Srđa u grad Dubrovnik, ta famozna otporna točka, koja je četnicima i prije i kasnije zadala puno muka, dva je dana bila prazna, bez branitelja.
Ipak, već 14. studenoga 1991. g., u poslijepodnevnim satima grupa branitelja se popela na Srđ. To su bili: Ričard Milun, Cvijeto Antunović, Mirko Herceg, Niko Zec, Ivo Dujmović, Bernard Lakić, Lazarević, Mišo Ljiljanić, Bato, Jure Škurla, Anđelko Kriste i Nikša Koprvica. Poslije pada Bosanke i Komolca izvršeno je pregrupiranje naših i onako malih snaga pod oružjem, koji su bili na prvoj crti.