Ovo su svibanjske proslave na dubrovačkom području bile nekad davno
pretežno vedro
trenutno vrijeme
DUBROVNIK
14.7°C
Vrijeme za 28.03.2024.
28.03.2024. Danas
Max. 16°C Min. 11°C
Vrijeme za 29.03.2024.
29.03.2024. Pet
Max. 19°C Min. 15°C
Vrijeme za 30.03.2024.
30.03.2024. Sub
Max. 21°C Min. 14°C
Dežurna ljekarna
Dežurna ljekarna
Ljekarna Gruž
CHF
CHF
0,981100
GBP
GBP
0,857680
USD
USD
1,081600
Ovo su svibanjske proslave na dubrovačkom području bile nekad davno
01.05.2021 | Dubrovnik očima prošlosti
POZDRAV PROLJEĆA

Ovo su svibanjske proslave na dubrovačkom području bile nekad davno

Autor: Libero Portal
Foto: Dubrovački muzeji
U Dubrovačkoj Republici postojao je običaj „paljenja duba“ čiji su sudionici bili mladi vlastelini od 10 do 18 godina, okupljeni u društvu nazvanom Družina

Piše: Viši kustos Ivica Kipre

 

Postavljanje svibanjskog stabla ili stupa dio je drevne europske baštine kojim se pozdravlja proljeće i priziva plodnost vegetacije i životinja. U njemu stanuje duh prirode te je on središte mnogih obrednih praksi koje se obavljaju 1. svibnja, a gdjegdje se susreću i o Jurjevu ili Ivanju.

 

U Dubrovačkoj Republici postojao je običaj „paljenja duba“ čiji su sudionici bili mladi vlastelini od 10 do 18 godina, okupljeni u društvu nazvanom Družina. Društvo je imalo pravilnik, odobren od Republike, a njegovi pripadnici birali su svojega glavara – „ admirala“, „paža“, te tri ili četiri mlada vlastelina koja su imala obvezu izgovarati određene prigodne molitve ispred postavljenog stabla. Osim postavljanja majskog stabla, Družina je organizirala i druge zabavne manifestacije. Članovi Družine bili su podijeljeni u Nikolete i Kastelane, u skladu s dijelom grada kojemu su pripadali.

 

Zanimljivo je, da je takva, vjerojatno još srednjovjekovna predodžba o kvartovskoj podijeli prema pripadajućim crkvama, po uzoru na Italiju,  postojala i u Cavtatu gdje su se djeca u istočnom dijelu mjesta nazivala Nikolinima – prema crkvi svetog Nikole,  a u zapadnom dijelu mjesta Rokotinima – prema crkvi svetoga Roka. U razdoblju od Bijele subote do predvečerja 1. svibnja obje skupine dubrovačke Družine, i Nikoleti i Kastelani,  prikupljali su zelene grane, koje bi zatim u igri otimali jedni drugima bacajući „rokete i rađemate“, simulirajući borbu dviju vojski. Uoči prvoga svibnja svi članovi Družine postavili bi veliko deblo, „gredu“ okićenu borovim  grančicama, nakon čega su predvođeni admiralom krenuli pozdraviti kneza i biskupa, koji su ih gostili. „Kolendavanje“ je nastavljeno po školama i samostanima časnih sestara, gdje su bili darivani slatkišima i „inkunicama“, svetim sličicama. Tijekom noći čuvali su stražu oko stabla, jer su neki od njihovih nekadašnjih prijatelja pokušavali u igri zapaliti borovinu. Tih dana mladi su plesali kolo oko samoga stabla, a 1. i 2. svibnja sva je mladež imala obvezu plesati kolo pred Kneževim dvorom, „kako su igrali i njihovi pređi“.

 

Na Krstov dan, 3. svibnja, uz pucanje „roketa „ i „trombuna“, stablo duba se zapalilo. Običaj „paljenja duba“, kakav susrećemo u starom Dubrovniku, nastavio se poslije u Gružu, i to samo na 3. svibnja. Dub je bio ostavljen već popodne toga dana, a mladići i djevojke okupljali su se na žalu kraj mora, noseći sa sobom užinu od sira, jaja i kruha. Nakon što se dub na večer zapalio, djevojčice su se vraćale kući u grad, uz pratnju roditelja ili braće. Tradicija paljenja svibanjskih vatri postojala je na širem području dubrovačkog kraja, i nije nužno bila, kako se katkad misli, noviji običaj vezan uz politički obojene proslave „uranka“ i „prvomajske“ u 20. stoljeću. Stara tradicija svibanjskih vatri zabilježena je u Babinom polju na Mljetu i prije Prvoga svjetskog rata. U Župi dubrovačkoj do dvadesetih godina 20.stoljeća bio je običaj da se 3. svibnja puca puškama sa seoskih križeva međaša, uz uzvik: „U čast Boga i svetoga Križa, oganj!“ U Tivtu i okolnim mjestima nastanjenima hrvatskim življem uoči Đurđevdana postavljalo se na granicama sela stablo hrasta, smreke ili jasena, okićeno šarenim vrpcama – „mađ“. Poslije se, od 1950-ih, taj običaj prenio na 1. svibnja. U nekim dijelovima Konavala i Boke kotorske u svibnju su djevojka i mladić obećavali nešto jedno drugomu, te u toj prigodi vezali crveni končić oko ruku – „manicu“, a kada bi ispunili obećano, manica se odvezivala. Paljenje majskog stabla, kako smatra Milovan Gavazzi, srodno je jurjevskim običajima te se pretpostavlja da je mlađa kulturna pojava koja je preuzeta od srednjoeuropskih naroda – Nijemaca i Čeha. Kao nazivi za majsko drvo kod nas se susreću nazivi maj, majuš, majban ili majpan.

 

No, osim srodnosti s jurjevskim običajima, otkrivaju nam se i sličnosti s običajima proljetnih vatri. U tom smislu pažnju zaokupljaju termini „užego se standio“ pa i „užeć dub“ ili „preskakat preko duba“, kao i „radovanje“ kojima se u širem dubrovačkom kraju, uz termine viganj i svitnjak, označavala obredna vatra na svece „ognjare“. Istaknuti termini upozoravaju na postojanje određenog stupa ili stabla koje se palilo i oko kojega se zatim radovalo, što su istovremeno i elementi majskih običajnih praksi.

 

Proslava 1. svibnja, blagdana sv. Filipa i Jakova, u starom je Dubrovniku bila obilježavana misom u katedrali, nakon čega su dužnosnicima bile podijeljene kitice od svilenog cvijeća. Na isti dan plemići i njihove žene izvodili su lančani ples, tipa „cherchiata“. Već 1432. godine taj je ples preuzelo i nastavilo izvoditi Bratstvo postolara, a u njemu su morali sudjelovati svi njegovi pripadnici do 45. godine života. U plesu postolara, „crevljara“, plesači su se svrstavali u linije, podvlačili i mimoilazili. Iako na akvarelima iz mape Martecchini, gdje su prikazani plesači s cvjetnim lukovima, piše da je riječ o prvosvibanjskom plesu postolara, taj natpis je, kako tvrdi Lonza, naknadno dopisan, te se prikazani ples odnosi na ples krojača na pretili četvrtak, odnosno utorak. Ipak, s obzirom na to da i ples crevljara kako se opisuje uključuje 24 plesne figure, a ples krojača 24 promjene, može se izraziti sumnja da je i ples crevljara bio vrlo sličan pa i s lukovima. U prilog tomu govorilo bi jedno drugo izvješće s područja Istre. Novigradski biskup Tommasini u 17. stoljeću piše o plesu „della verdura“, u kojem su plesači na glavama nosili okićene vijence, a djevojke držale lukove u rukama; njemu je bio sličan ples sv. Jakova u Bujama, koji se plesao na ravnici pred istoimenom crkvom. Ples krojača doista je bio onaj koji Marin Držić u djelu „Tirena“ navodi kao „tanac na način pastijerski“ ili, kako se još spominje u spisu „Feste pubbliche della Republica di Ragusa: un elegante mascherata in abiti da pastori“. Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi kakve su bile plesne figure plesa crevljara i je li on uključivao lukove, širi kontekst i datum njegove izvedbe određuje ga kao proljetni ples, povezan s buđenjem vegetacije i ukupne plodnosti. Plesovi s mačevima, sabljama, štapovima ili s lukovima, koji pripadaju u skupinu lančanih plesova, kao i figure unutar plesa na kat, u 15. stoljeću bili su rašireni po srednjoj Europi i dio su tradicije koja je u Dubrovniku imala svoje odjeke.

 

Važnu ulogu u svibanjskim proslavama koje su predvodili postolari u Dubrovniku imao je i kostimirani lik zvan Bembelj. Iako službeno ne pripada karnevalskom razdoblju, u sebi nosi neke njegove odrednice. Onakav kakvim ga doživljavamo promatrajući Martecchinijev akvarel, odjeven u gust dlakav gunj, krzno ukrašeno zmijama – blavorima, tipičan je primjer „Divljeg čovjeka“ ili „silena“, satira. Dlakavost kao odlika htonskog i plodonosnog elementa, stoke i vegetacije, uz nazočnost zmija, pomaže nam da ga prepoznamo kao zaštitnika proljeća. Bembelj je bio neizostavan dio prvosvibanjske ikonografije, pratio je povorku postolara i završavao svoj ophod u polju kod samostana sv. Jakova u Višnjici. U jednom sudskom zapisniku iz 1770. djevojka iz Vitaljine blagdan sv. Jakova naziva „Sveti Jakov Bembelj“. U Dubrovniku se slavio i blagdan Sv. Jakova apostola 25. srpnja, u puku poznatoga kao „Sveti Jakov Pipunar“, a nekada još i kao „Sveti Jakov klobučar“. Njegovo ime ostalo je zabilježeno u uzrečici: „Sveti Jakov klobučar! Nosi klobuk od slame! Nećeš li ga nositi, glava će te boljeti.“ Uzme li se u obzir njegova neraskidiva veza sa slavljem svetih Filipa i Jakova i prvoga svibnja, otvaraju se korelacije s drugim likovima i običajima hrvatskog folklora, poput ophoda filipovčica. Vrijedno je upozoriti i na simbolične odnose boja u pjesmi filipovčica iz Vinkovaca: „Filipovčice, jakobovčice, drvo zeleno, jajce šareno“, te na uskrsne čestitke i pjesme iz Dubrovačkog primorja: „Đurđevdanak i zelena trava, uskrsenje i crvena jaja.“

 

Sadržajno su običaji oko blagdana svetih Filipa i Jakova slični i onima križara ili križarice, te dodola ili prporuša. U pokrajini Molise, koju su naselili Dalmatinci s ušća Neretve bježeći pred Turcima, postojao je običaj da 1. svibnja u ophode kućanstvima ide majo, čovjek maskiran u masku od slame i zelenila u pratnji svoje družine, koja je nosila zelene grane okićene šarenim vrpcama. Skupina je pred kućama pjevala pjesmu i dobivala darove, a domaćica je maja polijevala vodom. Donosimo ovdje i dio stihova koji su pritom pjevani zazivajući buđenje prirode i njezinih blagodati:

 

„Ko je reka ka majo nimaše doći? Odeka naprid on vidi njega

proć. (...) Ja viđu naše zemlje trave pune, ja viđu vaše ovce

pune. Ja viđu sit: dobra vaša lit! Ja viđu naćve, pune vina

vaše bačve. Majo je nami donija lipe dane: ja viđu dube,

pune vaše grane. (...)“

 

Majo je zasigurno važan obredni lik u kojem bi trebalo tražiti Bembeljev izvor. Vinaver, u prvoj polovini 20. stoljeća u svojem prijevodu romana „Gargantua i Pantagruel“ Françoisa Rabelaisa, inventivnim pristupom zamjenjuje ime Bringuenarillesa, diva koji je gutao sve što mu se našlo na putu, sintagmom dviju imenica iz južnoslavenskog leksika – „Prpac Bembelj“. Iako te dvije imenice nisu bile dio cjelovite sintagme koja bi u zapisima o narodnoj tradiciji imala svoje uporište, taj maštoviti primjer upozorava na vrlo izglednu mogućnost da simbolični sadržaj lika Bembelja odgovara onomu dodola ili prporuša. Dodole su skupine mladih djevojaka koje su, pokrivene zelenilom, najčešće u doba suše, obilazile kuće i prizivale kišu magijsko-obrednim pjesmama. Prporuše su drugi naziv za iste ophodarske skupine, koji se u većini slučajeva odnosio na mlade momke, primjere čega nalazimo i na području Jadrana. Unutar skupine postojala je jedna središnja figura, nazvana „dodola“ ili „prpac“, ukrašena listovima i granama listopadnog bilja i povijuša, od kojih su se najviše rabile bazga, zova, aptovina, loza, škrobut, pavitina, paprat, kukut i neko drugo zeleno i vlažno bilje, koju su domaćice pri magijskom plesu, koji je uključivao poskakivanja u krug na mjestu, polijevale vodom.

 

U Petrčanima kod Zadra navodi se da je jedan od prporuša bio skinut gol i zamotan u prpor, a u obližnjem selu glavna je prporuša bila oblagana povijušom škrobutom poviše odjeće. U Ražancu su na početku 20. stoljeća zabilježeni ophodi deset dječaka u doba suše, koji su ukrašeni zelenilom obilazili kuće i pjevali: „Prporuše hodile, putom boga molile, da ni pane kišica, da ni rodi šenica bilica i vinova lozica“. Eckert i Formozis opisali su običaj prporuša u Boki kotorskoj. Tamo su u prporuše išli mladi neoženjeni mladići sa zelenim grančicama i cvjetovima u ruci, a njihov vođa bio je tzv. „prpac“. Lik prpca navodi i Vuk S. Karadžić u Kotarima, objašnjavajući da je on, za razliku od ostalih prporuša koji nose zelene grančice i cvijeće, bio okićen pavitinom i dračom, žene su ga polijevale vodom, a domaćini darivali sirom, solju, jajima, maslom itd.

 

U Baderni u Istri vršitelji obreda bili su dječaci između deset i dvanaest godina, a u obred su išla samo po trojica. U Baškoj i u Puntu na otoku Krku susreće se naziv „bambaruša“, odnosno „barbaruša“, što je oznaka obredne pjesme za prizivanje kiše u doba suše, ali i lika koji je izvodi. Jakomina Maračić u Puntu na Krku izrecitirala je dr. Žganecu sljedeću pjesmu: „Bambaruša hodela, ta’ je Boga molela, da nam Bog da lepi dar, o’ šenice lipi klas, danas ka’ je bilje, a jutro bilije, udri Bože sve do kože, niže kože amen Bože“. Djevojke su u ophodu nosile vijenac od bambarušine, cvijeta pamuka, pjevale od vrata do vrata, a ljudi su ih polijevali vodom kako bi prizvali kišu.

 

Krčka bambaruša najbliži je primjer sličnosti u nazivlju, s kojim se dubrovački Bembelj može usporediti. Za razliku od bambaruše koja je ženskoga roda, naziv bembelj je muškoga roda, upravo kao prpac. Imenica bembelj je turcizam kojim se označuje i bijeli grah. Skok ga u svojemu „Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika“ navodi kao oznaku za nekakav grah, i tu imenicu uspoređuje s albanskim nazivom biljke „fendelë“ („passerina tartonaraia“), te s riječju „faba“, bob. Grah kao biljka penjačica imao bi svoje mjesto u simbolici bilja kojim se ukrašavao prpac. Kao i bob, grah je simbol besmrtnosti, promjene, koja se očituje kroz htonski, tj. telurni simbolizam novoga vegetacijskog ciklusa.

 

No, u plesu i ophodu dubrovačkih postolara, osim duhu bilja utjelovljenom u Bembelju, čast i hvala iskazivale su se i sv. Vlahu,  „San Biagu“. O tome nam u 16. stoljeću pjeva „Mužika od Crevljara“ Antuna Sasina: „Mi fratilja od crevljara, kao običaj bile ‘e stara, došli smo vam poigrati, i Bembelja ukazati: svak sad skoči i uživa’. Biago, Biago, viva, viva! Zapovijejte nam, gospoje, štopele vam da se skroje, er će biti, kao žudite, sve asete i pulite, kako u formu da se u uliva. Biago, Biago, viva, viva! (…)“ Kult sveca bio je sveprisutan, pa je tako postao i okosnicom pokladnih zbivanja u samome Gradu. Pretpostavlja se da je sveti Blaž ili sveti Vlasi, kako se još u Dubrovniku nazivao, „interpretatio christiana“ slavenskog božanstva plodnosti stoke i vegetacije, Velesa, o čemu svjedoče brojni primjeri u Slavena. Čašćen diljem europskog kontinenta, taj se svetac prikazivao kao zaštitnik od bolesti, zaštitnik divljih zvijeri, domaćih životinja, poljoprivrednih poslova, sjemenja; postoji i fonetska sličnost francuske riječi za pšenicu – „blé“ s imenom sveca; u Njemačkoj se dovodio u vezu s vjetrovima, što svjedoči fonetska sličnost njemačke riječi „blasen“ – puhati s Blasius. Osim toga, sveti je Vlaho bio i zaštitnik mnogih cehova i bratstava: strigača vune, češljara, valjara, tkalaca, bojača i ispirača tkanina i slično, a sredstvo njegova mučeništva, greben ili češalj za vunu, postao je sastavni dio ikonografije njegova prikaza u umjetnosti.

 

U pojedinim mjestima talijanske napolitanske regije: Sarnu, Braciglianu, Baianu i u kampanijskim brdima, u slučajevima velikih kiša i nevremena, koji uzrokuju poplave i štete, najčešće u svibnju, ljudi izgovaraju kratku molitvicu – zagovor: „Tuone e lampe fatte arrasse / Chesta è casa e’ Santu Vasse / Santu Vasse ieva pe’ ‘e campe / nun ce puteva né tuone né lampe“ (u slobodnom prijevodu: „Gromovi i munje stojte daleko, ovo je kuća svetoga Blaža, sveti Blaž ide kroz polje, ne mogu mu ništa ni munje ni gromovi“. U talijanskome književnom jeziku sveti Blaž je „San Biagio“, a u lokalnom napolitanskom idiomu to je „Santu Vasse“, kao što je to u dubrovačkome „sveti Vlasi“, odnosno Vlaho. Još južnije, u regiji Basilicati, nazivao se „Velase“, „Vlas“, prema grčkom nazivu, gdje je zabilježeno i prvo dospijeće relikvija na Apeninski poluotok, i to u mjesto Marate, 732. godine. Osobito izražen kult postojao je i u mjestima Apulije i Abruzza, dok se u Moliseu proširio zahvaljujući slavenskim izbjeglicama.

 

Sveti je Vlaho, kako čitamo, s jednakim žarom bio čašćen u Dubrovniku, kao i u susjednim mu regijama južne Italije. Iako njegovo čašćenje i obredni kontekst vežemo uz veljaču, on je bio polifunkcionalan zaštitnik seoskoga gospodarstva, zdravlja i plodnosti ljudi, stoke i usjeva tijekom cijele godine, „interpretatio christiana“ onoga istoga duha bilja koji se nastanio u „šumskom ili divljem čovjeku“ („homine salvatico“) zapadnoeuropskog folklora, kao i u dubrovačkom Bembelju. Čak i samo njegovo ime, u dubrovačkom jeziku – sveti Vlasi, simptomatično upućuje na vlasi, vlasatost, odnosno dlakavost, kao simbol plodnosti. Radoslav Katičić donio je mnoge primjere kojima se takva konotacija potvrđuje unutar svadbenog konteksta. Bembelja treba promatrati kao svojevrstan sinkretizam, simbiozu pretkršćanskih i kršćanskih elemenata, prpca ili Majskog kralja, pa čak i zmijskog kralja te apstraktnih ideja utjelovljenih u liku svetoga Vlaha.

 

Kosmatost, o kojoj smo pisali, dio je i animalnog i stočarskog diskursa, a zelenilo i cvijeće, spomenuto u opisima, pripada vegetacijskom diskursu. Osim takve dihotomije diskursa, Bembelj utjelovljuje i dva različita karaktera ljudske prirode: divlju i animalnu, pitomu i antropomorfnu. Zmije kao rekviziti u rukama i na vijencu oko glave Bembelja dio su mediteranskoga, pa onda i balkanskoga duhovnog i kulturnog naslijeđa. One su ponajprije sredstvo kojim se prizivaju kiša i plodnost, ali i htonski simbol. U praslavenskome mitološkom sustavu medvjed i zmija/zmaj bili su dio istih predodžbi o „ljutoj zvijeri“, koja zatvara i otpušta vode i stoku. Zmija kao rekvizit ili simbol sastavnica je mnogih obreda.

 

U talijanskoj pokrajini Abruzzo, u mjestu Cocullu, 7. svibnja održava se festival u čast svecu zaštitniku sv. Dominiku. Tada se u procesiji oko vrata svečeva kipa vješaju zmije, ponajviše kravosasi, te se prema položaju i načinu omatanja zmija oko vrata sveca predviđa kakvo će biti vrijeme.

 

U Bugarskoj se, pak, kao zmijski svetac štuje sv. Jeremija, 1. svibnja. Taj se dan obavljaju razne obredne prakse. Prema narodnom uvjerenju, zmije su izlazile iz svojih skrovišta na blagdan Četrdeset mučenika ili na Blagovijest, a na Jeremijin dan izlazio je njihov car. Stoga su se na taj dan obavljali različiti obredi: tjeranje zmija, izrada crempica i paljenje vatri. Tjeranje zmija odvijalo se tako da žena uzme mašice i ražanj, obilazi kuću i dvorište, pravi buku i viče: „Bježi, bježi, gaduro, ovdje je Jeremija, koji će ti namotati crijeva sa željeznim motovilom! ili: Bjež’te zmije i gušteri, Jeremija je iza vrata, koji će vam sijeći glave (...)“. U zapadnoj Bugarskoj palile su se vatre i preskakale se, uzvikujući iste zagovore. Rano u jutro, djevojke okićene zelenilom odlazile su na posebno mjesto vaditi zemlju za izradu crempice, te se vjerovalo da će one koje gaze zemlju kako bi izradile crempicu imati zaštitu od ugriza zmije. Taj su dan posebno štovale trudnice i nerotkinje. U južnoj Bugarskoj Jeremija se slavi kao zaštitnik od grȁda i groma.

 

Kod Srba i Bugara u kontekstu blagdana sv. Jeremije pojavljuje se obred s glinenim lutkom zvanim German, kojega se drži donositeljem kiše i plodnosti, ali i zaštitnikom od nevremena. Riječ je o figuri muškarca ili mladića s istaknutim falusom, kojega žene oplakuju u pogrebnoj procesiji te ge zatim pokapaju ili bacaju u rijeku. Gotovo identična njemu je i glinena figura čovjeka koja se stavlja na klin u središte crepnje/crempice koja je prva izrađena te godine, na blagdan sv. Jeremije u Makedoniji. Figura je imala ulogu „domaćina crepnje“, i ona ju je trebala štititi od negativnih sila.

 

Prema Čausidisu, crepnja predstavlja zemlju, ženski element, gumno, a muška figura na klinu u sredini nebo, muški element koji plodi zemlju, stožer gumna. Na Jeremijin blagdan obavljaju se i ženske magijske prakse u odnosu na gumno. Crempica izrađena od „gnjile“, tučene „vrste“ (kamena) bila je jedini primjer ženskoga ručnog lončarstva s područja Konavala. Na njoj se pod „sačem“ (pekom) pekao kruh, te je stoga bila simbol zemlje, ali i žene domaćice. Uz nju su se vezali različiti tabui, a posebice se pazilo na to da muškarac slučajno ne sjedne na nju, jer se to držalo izrazito zlosretnim. Kao kod Bugara i Makedonaca, crempicu su u Konavlima izrađivale gotovo isključivo žene, i to u proljeće.

 

Izvor: Dubrovački muzeji

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Zatvori
Pošalji