Ovo su neki običaji uz Cvjetnicu koji
vedro
trenutno vrijeme
DUBROVNIK
11.5°C
Vrijeme za 14.04.2021.
14.04.2021. Danas
Max. 13°C Min. 8°C
Vrijeme za 15.04.2021.
15.04.2021. Cet
Max. 15°C Min. 6°C
Vrijeme za 16.04.2021.
16.04.2021. Pet
Max. 16°C Min. 6°C
Dežurna ljekarna
Dežurna ljekarna
Ljekarna Gruž
CHF
CHF
6,878948
GBP
GBP
8,762479
USD
USD
6,365948
EUR
EUR
7,571658
Ovo su neki običaji uz Cvjetnicu koji
28.03.2021 | Dubrovnik očima prošlosti
TRADICIJA

Ovo su neki običaji uz Cvjetnicu koji "žive" i danas

Autor: Libero Portal
Foto: Dubrovački muzeji
Na dubrovačkom području prema dostupnim zapisima, palme koje su donosili pomorci susrećemo već od 16. stoljeća kao dio vlasteoskih vrtova i ljetnikovaca

Piše: Viši kustos Ivica Kipre

 

Prvi spomen ophoda s palminim grančicama javlja se u 4. stoljeću u Jeruzalemu.  Pa ipak na zapadu se takav ophod ili procesija, kao dio sjećanja na Kristov ulazak u Jeruzalem, učestalio tek od 11. stoljeća. Za razliku od toga, najraniji oblik kršćanske formule za blagoslov grančica nalazimo već u 8. stoljeću. Iako je u Dalmaciji prevladavajući običaj blagoslivljanja maslinovih i palminih grančice, Rimski misal jasno upućuje i na mogućnost blagoslova drugih biljaka. Već od 9. stoljeća kao vrlo česta biljka koja se nosi na blagoslov spominje se vrba, ali i cvijeće. Običaj blagoslova vrbinih grančica osobito je čest kod Istočnih Slavena. Cvjetna nedjelja se na području Ukrajine nazivala i „Verbena nedilja“ – „Vrbina nedjelja“ jer su se tada na blagoslov nosile vrbine grančice. Na svojem putu do kuće mladići su tim grančicama simbolički udarali djevojke govoreći – „Budi velika kao vrba, a zdrava kao voda, a bogata kao zemlja!“ Taj dan se i blagoslivljala voda koju su pili „da ih grlo ne bi boljelo“. Blagdan Cvjetnice upravo po palminoj grančici u dubrovačkom je kraju nosio naziv Palmana neđeja, Neđeja palme i masline, ali i Cvjetnica i Cvijeti. Drugdje u Dalmaciji nazivala se i Cvitnica ili Cvitna nedilja, a u Istri Uličnica, Maslinica i Palminska nedilja. Jedna od najzastupljenijih običaja na Cvjetnicu je svakako umivanje u proljetnom cvijeću koje je ostavljeno preko noći u vodi, kako bi se osigurala ljepota, zdravlje i zaštita od zlih sila. Nekada se taj običaj odvijao i na Gloriju, Veliku subotu u trenutku razvezivanja zvona. Tako su se nakon zvonjave zvona, djevojčice u pograničnim selima Dubrovačkog primorja, umivale izgovarajući molitvicu za zaštitu od bolesti i zloga: „ Sveti Srđu ne daj grđu“ ili „Sveti Srđu skini s mene rđu“. Umivanje u cvijeću za mlade djevojke je donosilo i ljepotu, a starcima bolji vid.

 

Na dubrovačkom području prema dostupnim zapisima, palme koje su donosili pomorci susrećemo već od 16. stoljeća kao dio vlasteoskih vrtova i ljetnikovaca. Njihovo korištenje kao ukrasnog bilja tijekom 17. i 18. stoljeća se proširilo, a već od druge polovice 19. stoljeća postale su dostupne i običnim pučanima i stanovnicima sela. U 17. i 18. stoljeću osobito lijepe i velike pome bile su darivane knezu, Malom vijeću i carskom namjesniku, dok su one nešto skromnije, no ipak izrađene iz bijelih palminih klica, tajniku i kancelaru, a ostale pučanima. Tradicija darivanja osobito bogatih i visokih palminih grana do 1.5 metra biskupu i ostalim crkvenim velikodostojnicima također je duga trajanja. No, običaj pletenja palmi, „pomica“ ili „fomica“, kako se u dubrovačkoj okolici nazivaju, nalazimo na čitavom Mediteranu, u Španjolskoj, Grčkoj, pa čak i u Armeniji i na Krimu. Uoči Cvjetnice žene, djevojke te pokoji stariji muškarac, krenuli bi u potragu za palminim granama od kojih su koristili samo središnji snop mladih izdanaka. Kod pletenja palminih grančica radilo se o gustom čvrstom prepletu s nizom ukrasa poznatih kao „oltari“ i „koljena“ (pregibi), križići, zvjezdice (malteški križ), „trupice“, „balote“, „baboče“, „bočice“ ili „soklini“ (piramidice), „fjočice“ (mašnice) te „skalice“, zavijuci ili „spiralice“. Što je palma sadržavala veći broj „oltara“ ili „koljena“ to je bila bogatija, raskošnija i više cijenjena. S obzirom da palme nekada nisu bile lako dostupne, ljudi su se tome dovinuli, pa je tako na području Dalmacije (kod nas na Pelješcu i Korčuli) zabilježen običaj pletenja maslinovih grančica na način da oponašaju raspored palminih listova. Najčešće se radilo o jednoj pletenoj grani, dvama granama spojenim na vrhu ili četirima granama koje su formirale oblik nalik kružnoj pokaznici s hostijom. Pletenje maslina na način palmi, čisti je primjer oponašanja urbane i tzv. učene kulture. Običaj pletenja maslinovih grana po uzoru na palme susrećemo na Pelješcu, Korčuli, u okolici Splita, Šibenika te na otoku Pagu. Ispletene maslinove grančice ukrašavale su se ružičastim i bijelim cvjetićima šeboja i bijelim golubicama izrađenima od srži smokve, koja se ištrcavala između dva „kolinca“, pregiba posebnim tankim štapićem od šipka. Kljun golubica se nekada ukrašavao bojom od crvenog krep papira, a oči ugljenom, no danas je to lak i flomaster. Taj običaj je sačuvan na Korčuli, Pelješcu te okolici Splita i Omiša. U Imotskom se, pak, uz golubice kao simbol Duha svetoga, javljaju i alati Kristova mučeništva tzv. „arma christi“. Pomicu ili maslinu u dubrovačkoj je okolici na blagoslov u crkvu uvijek nosio domaćin kuće ili pak stariji sin. Takav običaj prevladavao je i drugdje u Dalmaciji. Uz to, nosilo se i više grana maslina ili križaka od palme koji su se po blagoslovu uz krštenu vodu raznosili po baštinama i oborima. Ponegdje, kao npr. na otocima, pletene palme su se ukrašavale i svetim sličicama i vrpcama. U srednjoj Dalmaciji na blagoslov su se nosile i grana javora, ružmarina, tisovine, lovora, limuna ili naranče, a u Čari na Korčuli čak i vijenac od klasova mladog žita. Moreplovci i ribari komadić blagoslova uvijek su držali na brodu kao zaštitu od vremenskih nepogoda i nesreće, a spaljivanje blagoslova kod kuće i kađenje s njim moglo je odagnati gromove, tuču i oluju ili pak ozdraviti bolesnika. U kontinentalnoj Hrvatskoj zabilježena je praksa postavljanja blagoslovljene grane na sjekiru kako bi se tuča razlomila. Na Braču su djevojke od momaka dobivale na poklon palmine grančice okićene cvijećem i vrpcama koje su bile izrađivane na Visu. Za taj poklon djevojke su im vraćale uzdarje od kolača „garitula“s 15 ili više jaja. Uloga obrednih kruhova ili kolača iako danas pomalo zaboravljena, usko je bila vezana uz blagoslovljene grane, ali i Cvjetnicu odnosno Uskrs. Tu možemo spomenuti pincu, prijesnac ili teharicu ili ručicu, pletenicu s jajem. U dubrovačkom kraju se očuvala uzrečica – „Božić lukove, Uskrs teharice!“, a također je zabilježena i uzrečica – „Ako pokisnu pome, neće pokisnu jaja!“, kojom se uspostavljala meteorološka relacija između Cvjetnice i Uskrsa. Kao obredne biljke u sjevernoj Hrvatskoj na blagoslov su se nosile grančice drijenka, vrbove propupane grančice – tzv. „mace“, „cica –mace“ te ljeskove grane ukrašene cvijećem i brštanom. Nosila se i ljeska, češljuga te jela, ali i „mračna trava“. U Samoboru su se izrađivale posebne košare od drijenkovih šiba – „kitja i svetja“. U Slavoniji i Bosanskoj Posavini te ponegdje u srednjoj Dalmaciji, noć uoči Cvjetnice mladi su ophodili mjestom i okućnice kitili cvijećem. U Otoku u Slavoniji sve do Prvog svjetskog rata bio je  živ običaj da djevojke rano ujutro, odmah iza pola noći pred Cvjetnicu, okite bunare onih kuća u kojima ima momaka za ženidbu proljetnim cvijećem tj. drijenkom, macom i jagorčinom. Dok su kitili, djevojke su izvodile pjesmu  – „Ja urani jelo, ja urani vita jelo. U svu zoru jelo, u svu zoru vita jelo. Bunar kiti jelo…“ Znajući da će doći majke sinova, obično bi im ostavile u kablu na bunaru nekoliko jaja. U selima južno od Županje sudjelovali su i mladići i djevojke koji su obilazili selo, kitili i pjevali.

 

Na Cvjetnu nedjelju u Bosni i Hercegovini postojao je običaj da se blagoslovljene grančice nose na grobove svojih umrlih. Sve do kraja prošlog stoljeća u Lašvanskoj dolini vrhovi jelovih grana, visokih do 1 metar,  ukrašavale su se raznobojnim papirom i trakama te nazvale „ovršice“. Osim što su se nosile na groblja, uz njih su se palilie i svijeće od prirodnog voska ili uskog voštanog fitilja tzv. „muket“. Umivanje u vodi u kojoj se prethodno namakalo proljetno cvijeće, što se odvijalo na Cvjetnicu, trebalo je pomladiti djevojku, dati joj ljepotu i zdravlje te zaštititi od bolesti. U okolici Bihaća u crkvu na blagoslov nosili su se veliki „jelići“ iskićeni rupcima, kolačima, šećerom i svetim sličicama. Četvrti unutar naselja natjecale su se čiji će biti veći i bolje nakićen, a uvijek ih je nosio i predstavljao najsnažniji mladić. Blagoslov se čuvao jer se vjerovalo da štiti kuću i čovjeka od svake nesreće i bolesti, a grančica zataknuta za kućnu gredu štitila je i kuću od udara groma. Listić blagoslovljene masline nosio se i u kaputu ili su maslina i palma služile umjesto tamjana za kađenje bolesnika, stoke ili oluje.

 

Prema slovenskom etnologu Metodu Turnšeku uspomena na Kristov ulazak u Jeruzalem u Sloveniji se očuvala kao dio pučke pobožnosti i obreda u crkvi i oko nje, koji iznova oživljavaju pojedine segmente prošlih događaja. Uz samu Cvjetnicu, to su tri čina kojima se pričala priča. Isusov boravak na Maslinskoj gori – predstavljen je blagoslovom plame i masline u crkvi, Isusov put iz Maslinske gore do gradskih vrata – procesijom s grančicama oko crkve, te na kraju Isusov ulazak u Jeruzalem i hram – svečana povorka u crkvi od crkvenih vrata do oltara i misa. Sastavni dio svečane povorke ili procesije, već u srednjem vijeku bio je i magarac tzv. „cvjetni magarac“ s čovjekom koji je igrao ulogu Isusa. Zbog niza neugodnosti koje su se mogle dogoditi sa životinjom, on je s vremenom zamijenjen drvenim magarcem na kotačima i drvenim Isusom. Prvi takav drveni magarac s Isusom spominje se u mjestu Moggio-u na granici Italije i Slovenije već polovicom 13. st.  Drveni magarci mogli su biti bogato ukrašeni brojnim dragocjenostima, a spominju se i u mnogim alpskim mjestima u Austriji. Jedan od najljepših ili najbogatijih bio je onaj iz Nonnberga u Salzburgu, a spominje se da su magarca iz Thaura u Tirolu vukla djeca. U Mariboru 16. st.  također se spominje da su težaci vukli „cvjetnog magarca – osla“ i da su im zbog tog bili smanjeni porezi pri radu. Da grane za blagoslov na Cvjetnicu nisu prvotno imale samo simboliku zelenila i cvijeća, već su bile povezane s obrednim jelima, kruhovima koji su na tim granama visjeli svjedoči naziv „presnec“, „presmec“. Presnec je zapravo naziv za najstariji oblik kruha izrađen od prijesnog tijesta. Time je zapravo naziv za kruh počeo označavati grančicu. Na području čitave zapadne Slovenije cvjetnu grančicu koja se nosi na blagoslov zovu „presnec“. U Gorenjskoj ga nazivaju „beganica“ (gibanica), u Gornjoj Savinjskoj dolini nazivaju ga „potica“ (orahnjača), a na Kobanskom „pegelj“ (njem. „Beugel“ – prijesno tijesto). Osim grančica u Sloveniji domaćini na blagoslov nose i tzv. „butare“– velike snopove bogato ukrašenih grana, koje po blagoslovu rastave i nose pojedinačno na svoje oranice i u štale.

 

Izvor: Dubrovački muzeji

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Zatvori
Pošalji