Otac preživjelog radnika HE Plat uputio emotivno pismo majkama poginulih

Prošlo je godinu dana od velike tragedije u HE Dubrovnik u Platu u kojoj su živote izgubili trojica djelatnika, Ivica Zvrko, Mato Maškarić i Davor Pozniak. Za njihovu smrt još nitko nije odgovarao. Istraga traje, oni koji je provode ne daju nikakve informacije ni izjave za medije, hidroelektrana još uvijek nije u pogonu, a obitelji, prijatelji i sugrađani čekaju pravdu i istinu. Tko je kriv za ovu strašnu tragediju koja je tri obitelji zavila u crno?

Povodom ove tužne obljetnice, u novom broju tiskanog izdanja Glasa Grada koji je izašao danas objavljeno je emotivno pismo čitatelja namijenjeno obiteljima stradalih koje prenosimo u cijelosti:

"U ovo vrijeme, prije godinu dana, užasna tragedija na radnom mjestu dvanaestorice u Platu, prekinula je živote Ivice, Mata i Davora, uništila njihovu budućnost, snove, nadanja.

Uz godišnjicu ove tragedije duboko suosjećam s majkama, djevojkama, suprugom i sinom poginulih. Meni poznate gospođe i majke, ovo piše vama poznati otac, otac sina, kolege vaših sinova. 

Kolege vaših sinova, ali iznad svega prijatelja koji je i sam očekujući bebu stavio život na kocku da ih pronađe, da im pomogne, i da ih pokuša spasiti iako je i sam već bio opasno otrovan s CO.

Otac od nekuda. Nekuda je u negdje. Negdje pod svodom nebeskim. Znam, još vas nade bude u besane noći, jer Vama je oteto srce, iščupana duša, prolivena suza. Ledena studen izgubljene mladosti, izgubljenih ljubavi.

Još čekate djecu, mladiće, supruga, oca, iako znate da nikada neće doći. Vaši sinovi, drage majke, s malo godina, rekli bi, tek u život zakoračili. Vaših sinova više nema, njivoh život za vas je bio tren, a smrt njihova traje. Je li trebalo da vas tri majke izgubite po dijete, dije djevojke svoje mladenačke ljubavi, gospođa supruga, sin oca, pa da se onda u bolu kao društvo zapitamo: što se ovo dogodilo, što to radimo, kuda idemo, kuda srljamo?  

Riječi smrt i bol, bol i neprobol, nisu dovoljne za istinu. Treba znati mnogo pravih riječi da bi se obuhvatila istina, istina velika ko zvjezdani prostor. Vama je ubijeno rađanje, ubijena krv krvi, ubijen vid očinji. Za vas, majke, to će trajati sve dok ima pamćenja. 

Desetog siječnja, na godišnjicu, ispred spomenika u Platu... "Vrijeme neka stane, kad ovdje okupe se svi, Životu s neke druge strane danas stajat ćemo mi."

Vaše svakodnevne sanje su zapljusnute plimom ljubavi prema najdražim bićima, prijateljima, ljubavima i životu samom! Zato vas pustimo da sanjate, da se ne budite, jer snovi vam pomažu da ne poludite."

R. R., Iz tiskanog izdanja Glasa Grada