Nova kolumna Suzi Sokol: Prijatelji stari gdje ste....

Svakodnevno. I zbilja to mislim. Želim ustvari svima nama što više dragih i dobrih ljudi oko sebe, ljudi na koje se možete u podne, u ponoć osloniti, pozvati i dozvati. Želim!

Ali kako to obično biva u životu, želje su jedno, mogućnosti drugo, stvarnost neka sasvim treća dimenzija. Kada malo bolje promislim, ne znam zašto, ali sve ono što tako neposredno, jednostavno, neopterećeno i bez imalo razmišljanja gradimo kao mali, u godinama koje donose tzv. zrelost ...promijeni se. 

Kako opisati tu divnu slobodu koju smo imali kao djeca prilazeći jedni drugima bez predrasuda, bez potrebe za zajedničkim jezikom ili svjetonazorom...povezivala nas je želja za druženjem, igrom, potreba za imati pored sebe, uz sebe, nekoga tko će s malo riječi puno reći i bez riječi sve razumjeti. Potreban nam je bio – prijatelj. U djetinjstvu smo ih tako lako stjecali, neka su prijateljstva ostala za cijeli život. Neka...

Lijepe su godine iza mene, brojna poznanstva, lijepa prijateljstva, ali znate što... Prijateljstva su vam kao i cvijeće (i to ne ono uredsko koje trpi i zimu i ljeto, vodu, bez vode, svjetlost i tamu...to nikako ne), cvijeće koje treba njegovati, paziti, zalijevati ponekad suzama radosnicama, a nekad i onim teškim ko olovo koje kad padnu imaju snagu jaču od čekića. 

A kako su započinjala prijateljstva iz djetinjstva? Jednostavno, čak i bez riječi pristupili bi jedni drugima i uključili se u igru prvo sramežljivo (ne u mom slučaju – kažu da sam kao mala bila otvorena i uvijek u društvu...sad se to promijenilo, u nekom trenutku se makneš sa strane – a nepotrebno). Neka su prijateljstva ostala zauvijek, samo su se kako smo mi rasli i ona mijenjala, neka su sazrijevala, a neka su se – ugasila. A neka...neka su ostala i bit će tu zauvijek iako su ljudi, ti samo moji, vaši, naši dragi ljudi...otišli. 

Da, otišli...jedino tu riječ mogu upotrijebiti u ovom kontekstu jer svaka druga mi je preteška. Vjerojatno se pitate zašto sam baš sad uputila se u ovu temu, a tek krajem idućeg tjedna je vrijeme kada nam intenzivno kroz glavu prolaze baš svi, oni naši najmiliji na koje mislimo u svakome trenutku, a ne samo u TE dane, ali i oni koji su bili dijelom naših života i koji su na neki način učinili da se osjećamo posebnima jer su nas primili u svoje živote.

Ne znam koliko prijatelja imate. Kažu kako naš mozak jednostavno nije toliko razvijen da podnese sav teret brojnih prijateljstava pa ih, nekim automatizmom, svrstava u škrabice prema važnosti. Osobno, pravih prijatelja/prijateljica nisam kroz život imala previše...dakle onih ljudi koji su uz vas bez obzira...

I zato, kad se dogodi da takvi prijatelji odu, a u godinama smo kad je to nekako, možda (ali samo možda) i očekivano, osjetite se nemoćno, napušteno..sami. Ovih dana u mislima mi je moja najbolja prijateljica, imenjakinja koja je otišla prije nekoliko godina...i nije bilo vrijeme, definitivno nije. 

Ali ovih dana mi često misli idu k njoj jer je znala uvijek i u pravo vrijeme reći pravu riječ, učiniti pravu stvar, a meni ovih dana treba baš to...razumijevanje koje je u našem slučaju dolazilo bez ijedne izgovorene riječi. Jednostavno je bila tu - uvijek. 

A sada, sada najviše razgovaram sama sa sobom. Pogotovo vikendom, tisuće riječi izgovore kroz unutrašnji monolog, pokoja i naglas. 

Učeni ljudi kažu da način na koji naš mozak funkcionira dopušta maksimalno pet najbližih prijatelja, 15 bliskih prijatelja, 35 osoba koje možemo nazvati prijateljima i još 100 njih koje smatramo bližim poznanicima. Ne znam kako vi, ali u svom unutarnjem monologu koji održavam, te brojke ne postoje, postoje samo ljudi koji su tu uvijek...pa čak i onda kada ih nema.

Adio vam!