Nova kolumna Suzi Sokol: Život je, u konačnici, jedna sasvim osobna priča
umjereno oblačno
trenutno vrijeme
DUBROVNIK
18.3°C
Vrijeme za 20.11.2026.
20.11.2026. Danas
Max. 18°C Min. 14°C
Vrijeme za 21.11.2026.
21.11.2026. Sub
Max. 18°C Min. 14°C
Vrijeme za 22.11.2026.
22.11.2026. Ned
Max. 18°C Min. 13°C
Dežurna ljekarna
Dežurna ljekarna
Ljekarna Kod zvonika
CHF
CHF
0,926200
GBP
GBP
0,835810
USD
USD
1,099200
Nova kolumna Suzi Sokol: Život je, u konačnici, jedna sasvim osobna priča
20.11.2026 | Lifestyle
REKLA BIH VAM NEŠTO

Nova kolumna Suzi Sokol: Život je, u konačnici, jedna sasvim osobna priča

Autor: Libero Portal
Foto: Suzi Sokol
Zapitate li se kako bi bilo da se neki trenuci, događaji, situacije – ne ovjekovječe za sva vremena?

Da se ne učini selfi, ne objavi story, ne objavi milijun i jedna fotografija od praznog preko punog pjata pa sve do reakcija osoba koje su nam drage, ali i onih koje uopće ne poznamo, zapitate li se?

 

Zamislite da sve to ostane samo osobna priča, dio proslave ili žalovanja, a ne nešto o čemu će se danima, tjednima, mjesecima pričati, a onda kada nestane materijala ili se stvori određena tišina, opet izvući jer naravno da Google pamti sve...Zamislite!

 

Upravo na ovakvo me razmišljanje ponukala jedna konstatacija koju sam čula, jedna ideja o događanju koje će, ako ga bude, okupiti dragu čeljad uz uvjet da se maknu svi mobiteli, da se ne zabilježi ništa što bi postalo temom za bilo kakva razmišljanja, da se jednostavno dogodi ono što je svima potrebno – život.

 

Život time neće stati, to smo odavno shvatili, ali da može malo usporiti, može i mora. Jedna ovakva ideja možda je upravo ono što svi trebamo u ovom nevjerojatno čudnom, javnom, dostupnom trenutku. Da, sve je dostupno i svi smo dostupni od – do. Nitko više i ne pita možemo li, želimo li?! 

 

E sad, kako je u našim malim razgovorima redovito na neki način uvučena i određena (velika) doza nostalgije, ne vidim zašto bi se ta „formula“ mijenjala jer, ruku na srce, čini mi se kako je u gustu i vama i meni. 

 

Kako zaustaviti taj trenutak, kako zaustaviti vrijeme (život sigurno ne)?! Kad prelistam te stranice prepune mojih uspomena, odgovor je vrlo jednostavan samo ga je teško objasniti nekim novim generacijama. 

 

Kad malo bolje promislim, nije teško ni objasniti, ali nisam sigurna koliko ti neki novi klinci žele uopće čuti, doznati, poslušati i prihvatiti da je nešto ipak bilo dobro ili bolje, a da je bilo prije njih. Na mojim stranicama ostaje zapisano kako smo se znali družiti, pričati, razgovarati u bilo koje doba  dana, mjeseca, godišnjeg doba...kako smo u susjeda odlazili po nepisanom pravilu ne samo posudit jaje, luk, česan...(a nekad i sve zajedno), nego i na čašicu ili što je češće bilo, kikaru razgovora jer naravno da je uz kafu sve bilo lakše. Uz kafu, ali i razmjenu doživljenog i proživljenog u danu, bilo to dobro ili loše. Za utjehu ili nadu, na kraju se znalo, ne biste vjerovali, malo pogledat u dno kikare (danas malo teže jer su kafe sve samo ne kafe kakve smo pili, ali dobro...drugačije su baš kao i vrijeme...), a u toj fundači iščitavala se priča, i to uglavnom ona koju smo željeli čuti. Toliko smo se dobro poznavali da smo znali vidjeti likove i figure koji su pružali ostvarenje onoga o čemu smo maštali. A priča...e to je bila čista umjetnost, umjetnost od koje smo se doma vraćali sa smješkom.

 

Naravno, nitko to nije zabilježio nikakvim aparatom je kad smo željeli nešto zabilježiti to je trebalo imati neko zaleđe, neku težinu i razlog za zasluženo mjesto u albumu koji će se kasnije pomno gledati i dozivati u sjećanje neke posebne trenutke. Te trenutke, te male izlete u opušteno, neopterećeno vrijeme, nitko nikada nije zabilježio aparatom, ali jest u pričama koje bi uslijedile kasnije baš kao i nastavcima na uzvratnoj kafi. E to su bili oni trenuci koji su usporavali vrijeme oko nas, a nekada i zaustavljali...

 

I zato me, kada čujem kako netko želi ponuditi ljudima nešto slično (naravno ne govorim o kafi i gledanju u dno kikare), misleći pri tom na druženje, razgovor, pjesmu, pričanje priča do kasno u noć bez žurbe i opterećenosti pitanjem „jesmo li dostupni i ima li signala“ kao i provjeravanja ekrana tijekom razgovora, obuzme nevjerojatno dobar osjećaj. 

 

Naravno da vrijeme bez „pametnih“ aparata ne možemo vratiti, ali možda možemo bar nakratko stvoriti vrijeme u kojem se umjesto zvukova poruka i objava, čuju smijeh i razgovor.

 

Adio vam!  

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Zatvori
Pošalji