Katija Guljelmović o novoj sezoni Pjatanci: "Ova godina će biti s puno kamera, i naših i stranih, samo to mogu za sada reći!"

Svestranu majku, baku, poduzetnicu i vlasnicu frizerskog salona, Katiju Guljelmović, upoznali smo i kao veliku kulinarsku umjetnicu i njegovateljicu tradicije i tradicionalne gastronomije.

Svoje kulinarsko znanje i ričete s tradicionalnim namirnicama predstavljat će  nam i dalje  u novim emisijama „Pjatance“, a što nam točno priprema i koja su njezina očekivanja u novoj sezoni otkrila nam je u razgovoru.

Što Vas pokreće i motivira u Vašemu radu, s obzirom na veliku obitelj, privatne obaveze kao i poslovne?

Teško mi je definirati što me pokreće. Nekada je to slučajni susret sa starim znancem s kojim krenem diskutirati o zajedničkim temama, u ovom slučaju ričete, nekada je to neki lijepi prizor ili pejsaž gdje zamislim lijepo serviran stol i stolice, a nekada je i neka kritika koja me gurne u misao mogu li biti bolja.

 Uvijek vam je tako, tko želi nešto raditi i stvarati, taj će i naći motiv ili neki kotačić koji će ga pokrenuti.

Od kuda dolaze ideje u kojima spajate tradicionalne ričete s modernom kuhinjom?

Često dok svakodnevno kuham objed za nas  doma, krenem raditi po nekoj tradicijskoj ričeti. Ali kao svaka kreativna žena pomalo dodam jedan začin, drugi začin, vino, varenik, prošek ili slično, i onda priča krene u drugome smjeru. Ostanem bazno na tradicijskoj ričeti ali odrađenoj na moj način.

U zadnje vrijeme dosta istražujem okuse s gustim jabučnim ostom kojega sam nabavila iz Slavonije. To je nešto kao aceto balsamico i to mi je sada najveći izazov, dok se moj muž nudi kao degustator. On mi je uvijek najbolji i najtočniji komentator.

Je li teško promovirati i očuvati od zaborava stare recepte? Dolaze li oni do mladih ljudi koji sve manje znaju kuhati te pribjegavaju brzoj/zaleđenoj hrani?

Osobno, mislim da nije teško. Treba im samo dati dovoljno medijskog prostora i pričati o njima. Jedno smo vrijeme bili uljuljani u ponudu koja je bila dosta jednolična i monotona, usudila bih se reći i dosadna.

Međutim ,i sami vidite ,da se ipak u zadnje vrijeme tradicijska hrana može nešto više naći na menijima nego prije. Iako sve to ide sporo ali ja bi rekla da ima nade, posebno ako se odmaknemo malo od samog centra grada prema okolici, posebno prema Konavlima I Župi. Primorje je još malo uspavano ali možda se i to s vremenom promjeni. Često me mlade cure, ili tek udate žene pitaju u porukama ili pozivima za neke stare ričete ili savjete posebno kada smo u vremenu Božića i Uskrsa. Očito svi tada želimo imati onaj miris i okus s babinih trpeza.

Kakav je Vaš stav o modernizaciji tradicionalnih recepata – treba li ih mijenjati ili čuvati izvorni oblik?

Ako me pitate, treba li zadržati stare ričete u njihovom izvornom obliku, onda da.  Ali i jedno veliko da i za modernije izvedbe takvih jela,  zašto ne. Moramo čuvati naše ričete ali isto tako i graditi našu gastronomiju u drugom smjeru. Jer budimo realni, gosti žele obavezno probati tradicijsku kuhinju ali možda ne svaki dan ili ne i za objed i večeru. Mladi uglavnom više vole eksperimentirati dok nam starija populacija ili oni srednjih godina ipak stavljaju težište na tradicijsku gastronomiju.

 Takva su moja iskustva. Smatram da je gastronomija usko vezana za turizam, posebno ruralni, tako da imamo prostora za napredovanje.

Koja su jela posebno važna za naš kraj i zašto?

Trebamo dobro znati prezentirati našu tradicijsku kuhinju. Često znam reći da je priča pola uspjeha.

 Uzmimo na primjer taj naš padišpanj. Nedavno smo imali debatu na jednoj društvenoj mreži, je li njegova cijena opravdana ili ne. Ne radi se sada tu o troškovima sastojaka. Nisu oni baš preveliki, ali mi moramo znati, ispričati priču o padišpanju. Kada se činio, kako, gdje se pekao, od čega se činila batilica za jaja, užanca ukrašavanja itd. itd. e onda će gost kad ga dobije u nekome restoranu reći da je cijena ok. Ali ako mu to servirate i ne rečete mu niti slova o njemu, e onda on ima dojam da je skup.

 Rozulin-liker od ruže, ista stvar. Šporki makaruli, bobica, riblje ričete, stonski makaruli, slana sarđela… Postalo je nemoguće naći s kupusom pod uje. Svi serviraju inćune a na sarđeli smo se odgojili.

 Ima toga puno, svaka ričeta je posebna priča i jednako im treba dati važnosti. I sada dolazimo do onoga što je ključno ,kako u gastronomiji tako i u cijelom turizmu i svim njegovim granama. Vrijednost za novac! To nam svima mora biti vodilja. Sa novim radnim snagama koje nismo spremni educirati, teško.

Od kuda uopće dolazi ljubav prema kuhanju i gastronomiji?

Uvijek sam od mojih mlađih dana nastojala da moja obitelj ima skuhan objed i večeru. I pored svega posla kojega sam vazda imala, na našoj je trpezi vazda bilo tako. Babe su kuhale dobro, tata je tu maher ali moram reći da mi je moj dragi susjed dundo Baldo Zelen, koji na žalost više nije s nama, otkrio i jednu obiteljsku priču koju nisam prije znala. Kaže da je nonova sestra bila vrsna kuharica i svestrana u svemu i da sam puno naslijedila od nje. Kuhala je za obitelj Gučetić Gozze koji su obitavali u Arboretumu i puno lijepih priča mi je ispričao iz tih dana.

 To je eto,  po toj trstenskoj strani a ne konavoskoj. Sada su moja djeca odrasli ljudi i imam više vremena za sebe i za moje skrivene ljubavi.

Nije tajna da Vi i vaša sestra dijelite ljubav prema  gastronomiji i glazbi. Kuhate li i zapjevate li nekada skupa zajedno s obitelji i prijateljima u kominu?

Moram reći da je moja sestra blizanka Maja isto izvrsna domaćica , ali bez obzira što smo jako slične i često nas mijenjaju na ulici, ona ne voli nikakve medijske pompe, ona je samozatajnija od mene. Dok meni mediji uopće ne pričinjaju stres.

 Bezbroj puta sam je nagovarala da mi gostuje u mojoj emisiji ali ne da se slomiti. Tako da puno češće zajedno zapjevamo, nego što zajedno kuhamo. Ako ništa, onda bar u crkvenom zboru u Trstenome.

Suprug Vam je odrastao u Njemačkoj pa ste imali priliku upoznati njihovu gastronomiju. Sviđa li Vam se nešto posebno što se tiče njihove kuhinje, ili Vam je nešto skroz čudno i neobično? Imate li saznanja kako se njima sviđa naša gastronomija?

Užamo jednom godišnje obići Njemačku. Njemačka ima bogatu tradicijsku kuhinju i u svakoj pivnici ćete naći isključivo njihove specijalitete.  Ne mogu odoljeti njihovim tradicijskom specijalitetima, s kiselim kupusom, svinjetinom ili knedlama. Po meni je u samom vrhu takozvana Bavarska juha, s patatama, kobasicama i porilukom, pa onda sauerkraut, njihov čuveni fermentirani tanko rezani kupus kojeg služe s odojkom. Maultaschen, nešto slično ravijolima, s mesnim punjenjem je isto odlično jelo. Gulaši od divljači su im isto zanimljivi. Brezle , pecivo kojeg moj muž  obožava ali Bogu hvala ima ga u Lidlu i Kauflandu pa ne moram još i to spravjat . Okruglice od patata, Kartoffel Kloesse, služe ih sa svim točevima. I za kraj, od kolača jedan jako drag  Bienen stiche, takozvani Pčelinji ubod, njega često spravjam s medom. I Schwarzwald torta, bez koje mužev rođendan ne može pasat.

Eto to je nešto što se u našoj kući također spravja. Ništa u njihovoj gastronomiji nije neobično. Moram se dotaknuti i njihovih adventskih sajmova. Imaju puno kućica ali nisu sve samo sa hranom. Većina su rukotvorine od drva, božićni ukrasi, baloni ,jaslice . A gastronomski dio su isključivo tradicijska hrana, po nekoliko vrsta domaćih kobasica, domaća peciva, piva, kuhana vina, čajevi, dakle hrana vezana za njemačku kulturu. Ništa mimo tradicije nećete naći na tim štandovima. Oni jako do toga drže. 

 Jedan dio place Hauptmarkt, predviđen je za druge svjetske zemlje i uvijek rado obiđemo i taj dio. Tu su razne prezentacije, od sireva, salama ,šunki, vina. Taj dio je posvećen partner gradovima grada Nurnberga, među njima na žalost nije nijedan grad iz Hrvatske ali zato jest Cetinje, Bar ili Skopje. Hrvatskih gradova nema. Eto to mi je žao.

 Nijemci vole mediteransku kuhinju, i sve ono što oni nemaju ,takav dojam imam. Ali na žalost, njima smo kao destinacija postali preskupi. Kod njih prosječan tradicijski objed za 2 osobe, tri slijeda, uz po čašu piva, maksimalno plate do 60 eura.

Što Vaši gosti vole najviše jesti i kakva su njihova iskustva s našom tradicijom?

Mogu rijet da mi poprilično razmazimo naše goste. Često ih častimo, i već na prvoj večeri pričam im što sve moraju provat u Dubrovniku i okolici. Nemali broj puta budemo pozvani i sa njihove strane u goste, gdje oni uzvrate sa njihovom tradicijskom večerom. Ali onda mi opet tratamo njih i tako se razvijaju divna poznanstva. I večere idu u nedogled, nekada je sreća da ostaju samo setemanu.

 Vole kušati sve, ali preferiramo frešku ribu, na sve načine i tradicijske slastice, domaći sir, aromatizirana maslinova uja s domaćim kruhom. Dosta je široka paleta! Gosti su dosta dobro upoznati s destinacijom koju posjećuju tako da mi sami znaju reći što bi oni provali. Na primjer, svi znaju za peku ili soparnik, ne bi vjerovali. Crni rizot im je isto fora jer oni se ne susreću puno s freškom ribom ili mekušcima, pa im je taj rizot zanimljiv radi boje koju ne znaju kako postić. Uvijek im rečem da rizot crn k'o garbun nije od prirodnog crnila jer smatram da imaju pravo to znati. Kod nas nema varanja jer nam je svaki feedback jako bitan. Često i kuham s njima tako da onda oni sami vide razliku na koji način izvući crnilo iz freške sipe ili olignja.

Možete li nam otkriti što ste sve pripremili u novoj sezoni?

Nova sezona će biti jako dinamična i puno više ćemo biti u gostima nego doma. Bit će to spoj gastronomije i običaja, otkrivanje ruralnih dijelova našeg kraja. Željeli smo malo osvježiti epizode s novim domaćicama i domaćinima, pokazati taj život na selu danas, njegove teškoće i prednosti, a opet se bazirati na gastronomiji.

Što gledatelji mogu očekivati od novih ričeta?

Neće bit puno novih ričeta ali biti će onih koje do sada nismo obradili ni isprezentirali. Jako se veselim jer sam u ovoj novoj sezoni manje oko špahera a više za trpezom što i nije tako loše za promjenu.

 Sličan serijal smo imali sa tv kućom Kitchen TV, kada smo snimili 5 emisija iz našega kraja. Pokazalo se da su bile izuzetno gledane pa smo krenuli u sličan projekt. Ova godina će biti s puno kamera, i naših i stranih, samo to mogu za sada reći!

Vaš rad je prepoznat diljem županije, pa i šire. Zaustavljaju li Vas ljudi i pitaju savjete, recepte?

Često me ljudi zaustave i žele sa mnom prokomentirati neku epizodu. Moram reći jednako me prate i žene i muškarci.

Nedavno ispred crkve u Trstenome me jedan gospar fermo da mi reče da on gleda svaku moju emisiju i da je kontenat što može čuti naš govor. Našalila sam se pa sam ga pitala je li vi nešto nekad vašoj gospođi i skuhate ili me samo gledate. Bude tu svakakvih lijepih šala i komentara.

Nakon toliko godina i iskustva na televiziji i u medijskom prostoru, postoji li trema ili Vam je sve to normalno kao da pripremate obroke u vlastitom domu?

Trema kod snimanja mi je nepoznanica. Za mene kamere kao da nisu tu. Kuham onako kako kuha i svaka žena, nema tu previše mudrijanja jer ja i nisam profesionalna kuharica. Ja sam samo žena koja je svoje vrijeme odlučila iskoristiti onako kako želi i to savjetujem svakoj ženi.

 Radite ono što volite jer nema veće sreće. Nikada se tako nećete umoriti. U mom slučaju je i muž kontenat jer vazda nešto novo proviva a u kući nema svađe. On zna rijet: „Sretna žena, sretan život!“ ili „Happy wife, happy life!“.

Planirate li se u budućnosti prijavljivati na još koje kulinarske emisije? Vjerujemo da biste mogli biti budući dubrovački masterchef.

Meni su moje Pjatance sasvim dovoljne. Sama kreiram jela, biram namirnice, imam odvezane ruke u realizaciji emisija i to je to. Ne trpim nikakve module ni nešto što će moj rad stavit u okvir. Ja nisam takva, kreativna sam i to je moja sloboda i moj način življenja i stvaranja ovoga što ja i moja obitelj radimo. Nemam većih ambicija od toga a na Pjatancama stavljam točku za kraj!

Koji blagdanski stol smatrate gastronomski boljim i kompleksnijim- uskrsni ili božićni?

Osobno, jednako važna i lijepa mi je i božićna i uskrsna trpeza. Svaka je složena na svoj način, interesantna. Moje trpeze podsjećaju na miris djetinjstva, ponekad malo modernije uređene ali što se tiče hrane, uvijek poštujem i prednost dajem tradicijskoj kuhinji.

Stvarno ste svestrana osoba, pa bih Vas za kraj još samo pitala koja Vam je od svih zanimacija i poslova koje obavljate najdraža i u kojoj najviše uživate?

Za kraj ste mi postavili najteže pitanje. Sve volim i u svemu što radim uživam podjednako jer da nije tako, davno bi nešto "srezala". Muž često navija na svoj mlin i moli da se odreknem bar nečega jer da me teško pratiti. Velika mi je potpora i zaštita.

 Moj frizerski salon je priča koju sam stvarala više od 30 godina u struci, tamo sam stekla brojne drage klijentice, neke su postale i prijateljice i toga se teško odreći. Teško je zatvoriti taj dio sebe i mislim da kada bi to učinila da više to ne bi bila ja. U salonu više nisam svakodnevno, radim po narudžbi i imam jednu mladu talentiranu kolegicu koja je tamo svaki dan.

 A što se ovih drugih poslova tiče, oni mi otvaraju neki novi svijet, bude neku novu kreativnost i pružaju mi slobodu.

 Pa sada, zaključiti sami. Nije baš jednostavno, zar ne? Ali ipak, najljepše je zvati se none! 

Budite uz program Libertas televizije već ove subote od 20,00 sati, uz novo izdanje emisije "Pjatance"