Nakon uspješnog nastupa u Dubrovniku, Boban Rajović otkrio je svoje planove i želje za buduće nastupe. Evo što je rekao o ciljevima, koncertima i novom poglavlju svoje karijere:
Kako uspijevate stvarati hitove godinama? Odakle crpite inspiraciju, i što biste poručili mladima koji sanjaju o karijeri u glazbi?
Krenuo sam prije 25 godina, u teškim trenucima kad nisam imao novca niti stabilnu podršku. Bio je to težak i trnovit put do uspjeha. Sada, kad sam sve ostvario, ljubomorno čuvam to što imam i ponekad me strah da ne izgubim. Ta briga, zapravo, daje mi inspiraciju da nastavim. Inspiraciju nalazim i u svojoj porodici – imam troje djece koja su odrasla, i Bogu hvala, uspješno ih odgojio. Sada, kad su krenuli svojim putem, osjećam još veću potrebu raditi za sebe i svoju suprugu, da sebi osiguramo bolji život. I mladima bih rekao – radite na svojim snovima, jer kad ulažete trud i rad, uspjeh dolazi.
Publika u Dubrovniku je poznata kao zahtjevna. Kako se pripremate za večerašnji nastup?
Nisam tremaroš, ali Dubrovnik mi je nov, pa postoji doza treme. Čak sam ranije otišao u klub da provjerim prostor prije probe, razmišljao o nastupu posljednjih deset dana. Rekao sam bendu da se moramo prilagoditi publici, šaramo s pjesmama, a osim svojih izvodim i pjesme kolega. No, budući da sam prvi put ovdje, vjerujem da će publika tražiti puno mojih pjesama.
Koliko vam znači podrška obitelji i kako obiteljska suradnja utječe na vašu karijeru?
Obiteljska suradnja mi je uvijek bila važna. Imam i kćer koja ima velik menadžerski talent, ali ona nije bila zainteresirana za moj posao, dok je sin prvo bio u nogometu, pa se zbog ozljeda okrenuo radu samnom. U početku sam se bojao uvlačiti ga u ovaj posao jer ima svega i svačega, no sada vidim koliko doprinosi svojom prisutnošću i radom. Njegov talent je nevjerojatan i mislim da će moja karijera sada ići onako kako sam zamišljao prije 25 godina.
Kako to da ste se, iako ste bili talentirani u nogometu, ipak odlučili za glazbu?
Nažalost, povrijedio sam se s 19 godina, kao i moj sin kasnije. Tada sam imao prijatelja koji je držao jedan od najvećih klubova u Njemačkoj i htio sam pjevati kod njega, no on me više gledao kao nogometaša. Onda sam jednostavno prestao s nogometom i okrenuo se glazbi. Kad god bi neka naša zvijezda došla u Dansku, gdje sam tada živio, uvijek bih uzeo mikrofon i pjevao nekoliko pjesama. Prijatelji su znali da volim pjevanje, a znao sam i da imam taj "faktor". Taksirao sam tada u Danskoj, ali osjećao sam da imam dar biti javna ličnost. Tako sam 2000. godine snimio svoj prvi album i od tada kreće moja priča.
Je li vaš život u Danskoj utjecao na vaš glazbeni stil?
Svakako. Kad sam se vratio u Beograd, osjećao sam se drugačije jer sam glazbu slušao drugim ušima, s obzirom na to da se na zapadu sluša drugačija glazba. Morao sam se prilagoditi stilu koji je ovdje prevladavao, ali zadržao sam svoj način izražavanja i stila. Na početku su me gledali drugačije, ali s vremenom su i oni prihvatili taj stil. Tako je nastala i pjesma Piroman s mog prvog albuma, koja je tada bila veliki hit.
Kroz karijeru ste imali stotinjak nastupa na različitim lokacijama, možete li izdvojiti jedan koji bi posebno istakli?
Nastup koji smatram svojim prvim "grand-slamom" u karijeri je Spaladium Arena. Iz prostog razloga što je to bio moj prvi solistički koncert. Izvodio sam samo svoje pjesme, ne može se na solističkom koncertu koristiti tuđe pjesme. Zato postoje klubovi i slično. Taj prvi koncert bio je 2016., gdje su svi bili u velikom čudu, čak su i neki hrvatski mediji sljedeći utorak to prenijeli, ostao sam na naslovnim stranicama, pisalo je svagdje koncert Boban Rajović, a: "tko je on". I uvijek ću pričati o toj Spaladium Areni. Nisam netko tko estradu gleda kao olimpijadu i ne gledam to u nekim brojkama, ali u posljednje vrijeme ipak kažem sebi: ja sam prvi u nečem. Tako da, prvi sam koji je napunio Spaladium Arenu, prvi sam koji je napunio Zagrebačku Arenu i iz tog razloga je to Spaladium Arena, a nekako se osjećam dosta omiljen kod Dalmatinaca, pogotovo u regionu Splita. Očito je da će mi to ostati koncert koji ću pamtiti.
Obzirom na bogati repertoar i godine Vaše prisutnosti na sceni, koliko vam je vremena trebalo da stvorite prepoznatljiv zvuk Bobana Rajovića na kojem kasnije gradite karijeru?
Teško je ostati vjeran i voljan svom stilu s obzirom da je muzika totalno krenula u nekom drugom pravcu. Otkako sam ja na sceni, imam tri različite generacije zvuka, pojavi se ova vrsta, pojavi se ona vrsta, sada su popularni treperi. I onda se dosta mojih kolega jednostavno preda i kaže kako se moraju sada time baviti. Ja nisam takav, ja sam ostao lojalan svom zvuku. Eventualno to bude malo modernizirano, ali jednostavno sam prepoznatljiv, a imam i taj dar od Boga da imam prepoznatljivu boju glasa i malo specifično pjevanje tako da me uvijek lako prepoznati.
Uz izazove koje donosi privatan život, u kojoj mjeri je teško održati balans i jeste li ikad zbog nekih okolnosti pomislili na povlačenje sa scene?
To je nešto što mi se dosta javlja zadnjih šest – sedam mjeseci. To je sve krenulo otkako je Andrija, moj sin, krenuo raditi sa mnom. Tu vidim što sam sve prošao, i koliko sam zaista puta htio odustati, koliko sam bio sam jedno vrijeme. Moja porodica čitav život sa mnom, međutim, iako sam imao punu podršku od njih, nisu bili u potpunosti prisutni u mojoj karijeri i nisu znali kako se ja borim na terenu i što sve prolazim. A sada, otkako je Andrija sa mnom, vidim da on vidi što sam sve prolazio u zadnjih 25 godina i onda mi se dosta puta vraća film unazad i sjećam se i razmišljam kako je moguće da sam to sve sam radio, i sva sreća da još uvijek nisam odustao. Nekad izbjegavam govoriti o tome jer ispada da kukam. Moj posao jest nešto što volim i što bi trebao reći onaj koji radi u rudniku ili onaj koji radi krampom i lopatom i kome je zaista teško. Eto, uspio sam, iako je bilo 34 puta kada sam rekao: odustajem, ne mogu više, i htio sam se vratiti u Dansku, ponovno voziti taxi. Ali bih se probudio ujutro i ponovo dao gas da nastavim dalje.
Svaki glazbenik može izdvojiti neku pjesmu i priču koja je ispričana kroz iste, koja je Vaša?
Ja imam pjesmu "Latice od ruža" koja je posvećena mojoj ženi, gdje se spominje njeno ime Dragana. Ali napisana je na taj način da ne mora biti posvećena samo ženama koje se zovu Dragana, nego dragana može biti svaka žena koju voliš, ali jest posvećena mojoj ženi Dragani. "Na dan kad si rođena" je pjesma posvećena mojoj kćerki, a "Spartanac" je u potpunosti autobiografska pjesma, gdje sam bio sa svih strana napadnut i provociran, a nisam dao na sebe. U tom trenutku sam pozvao tekstopisca Miloša Radanovića da mi napravi pjesmu na tu temu. Tako da imam dosta mojih autobiografskih pjesama i pjesama o kojima bih mogao pričati.
Imate li još nekih specifičnih ciljeva koje biste željeli ostvariti i nekih mjesta na kojem biste željeli nastupati?
Ciljeva imam, a sada već mogu reći, u 4. mjesecu sljedeće godine pravim koncert u Kombank Areni, i mislim da mi je to na neki način posljednji veliki koncert u životu. Imam u planu praviti ga u 2025. u Ljubljani, kao i u Podgorici. Vidjet ćemo, to su mi neka tri cilja i mislim da ću tada završiti.