U Oskorušnom su civile zatvorili u školu, a zatim na njih bacili bombe

U Kuni, Oskorušnom i Pijavičinu njemački su vojnici ubijali stanovnike, palili kuće i uništavali sela. U Osobjavi se, prema izvještaju objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 1. prosinca 1943., spasila samo jedna žena. Prema njezinu iskazu, mnogo je mještana ubijeno, a cijelo selo spaljeno.

U Oskorušnom je, prema istom izvještaju, ubijena 21 osoba, među njima devet žena. Nijemci su u školskoj zgradi zatvorili 11 staraca, žena i djece, a zatim u prostoriju bacili bombe. U Kuni je ubijeno 20 ljudi, većinom starijih od 60 godina, dok je u Pijavičinu ubijen 31 čovjek, od kojih je 20 pronađeno na jednom mjestu. Pijavičino je, prema tom izvještaju, spaljeno do temelja.

Na ove je događaje povodom 83. obljetnice danas je podsjetio Pelješki vremeplov, koji na Facebooku objavljuje povijesne crtice o prošlosti poluotoka. Njegova objava odnosi se na 23. listopada 1943., kada je, prema vojnoj kronologiji, izveden glavni njemački desant na Pelješac. Izvještaj Slobodne Dalmacije, međutim, početak njemačkog prodora datira dan ranije.

PELJEŠKI VREMEPLOV

Napad se dogodio u sklopu njemačke operacije Herbstgewitter (Jesenska oluja), kojom su njemačke snage nastojale zauzeti Pelješac. Talijanske okupacijske snage prethodno su držale položaje na poluotoku, gdje su od 1942. pokušavale suzbiti partizanski otpor. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Nijemci su nastojali preuzeti kontrolu nad dotadašnjim talijanskim položajima. Već 5. listopada partizani su odbili raniji pokušaj njemačkog iskrcavanja iz Ploča.

Glavni napad 23. listopada izvele su postrojbe njemačke 7. SS divizije „Prinz Eugen” iskrcavanjem iz pravca Ploča i Metkovića, uz istodobni napad dijelova te divizije i 118. lovačke divizije iz Stona. Njemačke su snage iznenadile 13. dalmatinsku brigadu 26. divizije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i nakon trodnevnih borbi potisnule je prema Trpnju. U pomoć 13. dalmatinskoj brigadi od 26. do 28. listopada na Pelješac je prebačena 1. dalmatinska udarna brigada 9. divizije. Borbe su trajale do 9. studenoga, kada je 1. dalmatinska udarna brigada prebačena natrag u Podgoru, a 13. dalmatinska brigada povukla se na Korčulu.

Kasniji arhivski dokumenti potvrđuju razmjere stradanja, ali ne donose jedinstvenu brojku žrtava. Povjesničar Franko Mirošević u znanstvenom radu objavljenom u časopisu Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku analizira više tadašnjih izvještaja. U jednom se navodi 69 ubijenih Pelješana, u izvještaju velikog župana upućenom njemačkom zapovjedništvu 126, dok zbrajanje podataka po pojedinim mjestima daje 97 žrtava. Mirošević upozorava da u izvještaju postoje nejasnoće oko broja ubijenih u Kuni, zbog kojih je moguće i dvostruko ubrajanje dijela žrtava. Te brojke zato se ne mogu smatrati konačnim, međusobno usuglašenim popisom.

U pismu od 22. studenoga 1943., kojim je upozorio na uništavanje povijesnih spomenika, povjesničar Vinko Foretić naveo je da, prema pouzdanim obavijestima, sela Oskorušno, Kuna i Pijavičino nisu spaljena kao posljedica vojnih borbi, nego „jedino i samo za kaznu i odmazdu”.

Njemačka ofenziva prisilila je stanovništvo da napusti domove. Prema izvještaju od 18. studenoga 1943., s Pelješca je na Korčulu prešlo više od 2200 ljudi – muškaraca, žena, staraca i djece. Dio dalmatinskih izbjeglica potom je evakuiran u Egipat, u zbjeg El Shatt.

SPOMENIK ŽRTVAVA FAŠISTIČKOG TERORA NA PELJEŠCU