Kolumna Suzi Sokol: Dubrovačka noć nekada je bila baš... Dubrovačka

Vruća dubrovačka večer čekala se nestrpljivo, neki jer su u 45 minuta morali ponuditi cijeli jedan svijet u malom i to ne bilo kome...nama, Dubrovčanima, a nama nije lako ugodit, to je itekako poznato. A i razlog je jednostavan, puno dobroga smo vidjeli, čuli, doživjeli, pa nas ta, nazovimo je mala razmaženost, tjera na propitivanje, promatranje, a nerijetko i uspoređivanje. Drugi pak, ovu su večer čekali kako bi Grad osjetili na onaj poseban i drugačiji način, prisjećajući se svojih doživljaja oko Igara. U 74 godine koliko su Igre sveprisutne nakupilo se puno sjećanja, a nostalgija je upravo te večeri koja je zadala ovogodišnji pravac Festivala i to po 75. put, bila u skoro svakom kutku i trenutku.

U sjećanje su se dozivale predstave, koncerti, glumci, umjetnici, scene, poste...a kako drugi tako i ja. Volim reći za taj dan, kako je jedan od dva najdubrovačkija i nije mi važno zvuči li...je li pravilno ili ne, ali meni je to tako. Prvi je naravno sveti Vlaho i o tome nema razgovora, a drugi, podizanje festivalske zastave u noći otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. 

E sad, o Igrama su mnogi pisali, osvrtali se znalci i oni koji to nisu, ali baš žele biti pa osobno ne želim govoriti na ta način. A i tek je sve počelo i za sve ima i više no dovoljno vremena. No, dotaknut se nekih trenutaka ipak želim. U razgovoru s brojnim domaćim, ali ne biste vjerovali i onima koji to nisu, ali Grad ćute i poštuju upravo onako kako bi se to trebalo činiti, dotakli smo se Dubrovačke noći. Da, Dubrovačka noć ono je što uslijedi nakon svečanog ceremonijala otvaranja i Dubrovačka noć je ono što Dubrovčani, a poučeni onim što su godine iznjedrile i zapisale, i oni koji to nisu, čekaju. Spektakularni vatromet iz godine u godinu nadmeće se sam sa sobom i redovito nas ostavi bez teksta pa je tako bilo i ovoga puta. 

A onda slijedi ...festa. Pozornica, najljepša na svijetu, posta ispred Parčeve crkve, na vrh njegovih skalina, mnoštvo okupljeno oko velom zaogrnutog princa i muzika. Ali...znate da bez toga -ali- ne može, je li tako?!? Na to ste se navikli tijekom ovih naših malih susreta s pisanom riječi. (Čak bi i meni bilo čudno da se ta mala tri slova ne pojave...)

Dakle, sjećanja mi idu daleko i to ne mogu promijeniti, nekada mi je drago što to mogu reć i uglavnom je to tako, a nekada malo manje, ali ništa zato. Dakle, Dubrovačka noć nekada je bila baš dubrovačka i pri tom mislim na glazbu koja je odzvanjala gradom u noći otvaranja Igara. Trubaduri, Poklisari...pjevalo se što bi rekli sve u 16, staro, mlado, domaće, uvezeno...Živjelo se  za te ure kad će krenuti prvi taktovi, zasvirati prve note i početi festa. Gorjelo bi u Gradu (bez bengalki i bilo kakvih drugih naprava) gorjelo bi od dobro raspoloženih ljudi, prepoznatljive dubrovačke atmosfere, vesele mladosti i uvijek prisutne zlatne generacije. Posebno mjesto zauzeli bi naši „oriđinali“, prepoznatljive face Grada koje bi se nadmetale, a da to i ne znaju, ko će i kako podignut sve na višu razinu tako da niste mogli vidjet ikoga da nije nasmiješen i da nije dobre volje. Ma ke...Klape  u voltima prije i poslije onako okupljene prvo za sebe, a onda i za sve druge jer... nije se moglo odoljet. 

I sad, mnogi će reć, odavno nema Trubadura, nema ni Poklisara, grupa Libertas, Milo, Buco i Srđan,..Ibrica (ne, nikoga nisam zaboravila, ali ove onako ističem)...I točno je, nema ih odavno, ali njihova glazba, muzika itekako živi.  Nakon velikih imena, puno je bendova kako to volimo reć, iznjedrio ovaj Grad, puno onih koji su svoj umjetnički  put (jer zabavit publiku je umjetnost) stvorili i slijedili i bili (i jesu) i dalje tu kako bi donijeli osmijeh na lica svih onih koji se žele opustiti, zabaviti, zapjevati i zabalati. Puno je bendova koji rade, stvaraju, vježbaju, ulažu i redovito na najbolji mogući način prave festu gdje god je potrebno. I oni bi, svi redom mogli zabaviti dubrovački, ali i sav pristigli puk, učinit im veselje i dobru zabavu.

Dubrovačka noć – tako se zove nastavak događanja nakon svečanog ceremonijala otvaranja, Dubrovačka...To nekad nepisano pravilo da su dubrovački izvođači uključeni bilo bi dobro opet vratit. Da se razumijemo, ništa nemam protiv koncerata gostujućih glazbenika i glazbenica, dapače, svi oni imaju određenu reputaciju i sveprisutni su na hrvatskom glazbenom nebu, ali...(da bar nema tog ali..., ali ima). Ti koncerti su za neka druga doba...Ne znam kako razmišljate, osobno sam oduvijek govorila kako dubrovački glazbenici su itekako kvalitetni i kako ih se uvijek može uključiti u sva, a posebice „Dubrovačka“ događanja. Zamislite tu našu dragu „Dubrovačku noć“ i bendove koji bi donijeli ogromnu energiju na najljepšu ulicu i pozornicu na svijetu. Sve ono što rade cijelu godinu boreći se za svoje mjesto pod suncem kojeg na žalost ima tako malo ili skoro pa nimalo, sve to bi se tako dobro uklopilo i smjestilo na vrh skala, pod budnim oko sv. Vlaha.

Ne znam, možda griješim, ali eto po meni bi to bila luda Dubrovačka noć, ma ne...bila bi prava Dubrovačka noć... jer evo male digresije, nikad nisam vidjela ni čula da je itko osim splitskih glazbenika uveličao festu sv. Duje..npr. ili bilo kakav važniji splitski trenutak. 

Ma, sve je bilo dobro, balalo se i pjevalo i neka je...ali možda, samo možda...ne bi bilo loše i ovo dubrovačko malo više cijenit i štovat jer dobro je i dubrovačko je..

Adio vam!