...Pišem pismo, tinta mi se proli... - nova kolumna Suzi Sokol

Ali jedno sigurno znam i toga se još uvijek jako dobro sjećam. Sjećam se iščekivanja i beskrajne radosti kada bih u sandučiću pronašla pismo. I odmah moram pretpostaviti ili posumnjati kako neke generacije koje će ovo čitati (iako smo uglavnom generacijski povezani) dakle, neke generacije neće ili ne mogu pojmiti što je to pismo, ali i ono drugo, zašto pismo?

Zašto uzeti jedan lijepi papir (iako je znalo biti i onih istrgnutih iz bilježnice), nekad nalivpero, a onda i kemijsku olovku koja ostavlja lijepi, mekani trag i pisati nekome pismo koje će dobiti (u idealnim i skoro nezamislivim uvjetima) za nekoliko dana, kad možeš poslati poruku u kojoj ti ne treba ni bokun karte ni olovka ni kuverta ni markica ni odlazak na poštu ni dodatan trošak. Treba ti tek nekolicina znakova jer sve je u kraticama, i poruka - dostavljena. E, da...

Ali, ne, nije to to, nije i gotovo. Jer, poruka će u pohrani tih iznimno „pametnih“ i očito neophodnih napravica biti vrlo kratko, vjerojatno tek nekoliko trenutaka, možda i sati, a onda brisanje, čišćenje memorije, prostora za neke nove brze, instant rečenice. Nemojte me krivo shvatit, ali nema u tome ljepote, nema onoga trenutka kada posegneš za ladicom komonćina i u njoj pronađeš sačuvano pismo pa čitajući ga još jednom proživiš neka lijepa sjećanja na ljude, trenutke, osjećaje...

Pripadam generaciji koja je puno pisala i pri tom mislim pisala, ne tipkala po mobitelu ili bilo kojoj drugoj tastaturi (jedino što mi je još uvijek neizmjerno privlačno i drago, a spada u neku ruku u spomenute tastature, pisaća je mašina) dakle pisala sastave, vodila dnevnike, svoja zapažanja bilježila i brižno čuvala, a pisma neizmjerno voljela pisati, ali i primati. Veselje bi bilo veliko (iščekivanje možda još i veće) kada bi u sandučiću ugledala pismo. A dopisivali smo se, morate priznati...nisu to bile samo kartoline za rođendan ili za feste, pisalo se rodbini, prijateljima, a bilo je i onih nježnih pisama u kojima smo skupili hrabrost za svoje osjećaje i misli smjestiti na komad papira. 

I ponovit ću, uvijek smo im se mogli vratiti, osjetiti ih u rukama, još jednom proživjeti duboke emocije i sjetiti se osobe koja nam je pismo poslala. Bilo je to bar na trenutak naše intimno putovanje koje današnje poruke zasigurno ne mogu pružiti. Pa čak i taj odlazak do pošte, prvo za kupit kovertu i markicu, a onda i poslat pismo. Ne znam kako vi, ali jako sam voljela sandučiće i onaj osjećaj kad ubacim pismo, a čuje se ili onako tupo što bi značilo da je skoro pun ili onako zvonasto što je danas češće i što može značiti prazninu unutar sandučića.

A tek rukopis, nekad romantičan, pravi krasopis, nekad skoro pa onako „liječnički“ stil, razumljiv samo onome tko ga je pisao...pa ipak pronašao bi se način za razumjeti napisano jer i to je značilo da osobu koja šalje pismo, znamo, poznamo...Čitajući pismo znala bih prepoznati je li se zastalo na trenutak, je li misao pobjegla, ali sve je to imalo svoje čari. 

Negdje pred Božić prošle godine s vama sam podijelila ljubav prema pisanju čestitki koja se nastavlja (iako u nešto smanjenom obimu jer eto sve je manje onih kojima mogu uputiti čestitku i neku osobnu lijepu želju – na žalost), ali kad pogledam oko sebe i shvatim kako je komunikacija spala na lajkove, klikove koji su doduše u skladu s vremenom i ponekad jako slatki, ali (eto ga na), ne mogu, a da se ne upitam zar ne bi bilo lijepo napisati pismo, razveseliti nekoga i doživjeti onu posebnu čar jednog staromodnog trenutka?! Pokušajte, znam da ja hoću...

Adio vam!