Već neko vrijeme, svjedočimo brojnim, velikim i iznimno popularnim talent show programima, posebice kada je riječ o pjevanju. E tu baš imam što za reć jer su sjećanja (a što drugo kada sam ja u pitanju) i po ovom pitanju daleka i bogata. I to ne samo i isključivo moja.
Znam da je iz današnje perspektive skoro pa neshvatljivo kako su to nekada mladi glazbenici uspijevali, kako su se uspjeli nametnuti. I to ne samo oni koji su nam itekako poznati i od kojih su mnogi još uvijek sveprisutni, dok s obzirom na odmak i veliku nisku godina, mnogih i nema, ali je njihova glazba i dalje tu, ako ništa kroz brojne obrade kojima pribjegavaju neki novi mladi ljudi u želji da se na najbolji mogući način približe željenoj publici.
Zašto kažem da je skoro pa neshvatljivo? Zato što tada, kada se stvarala hrvatska glazbena scena ne da nije bilo televizora (tu čarobnu kutiju imali tek oni koji malo bolje financijski potkovani), nego nije bilo skoro pa ničega. Radio kao prvi i najdugovječniji medij donosio je zvuk koliko toliko pa su i prvi pokušaji i nastojanja mladih izvođača bila usmjerena upravo ovom mediju. Nešto kasnije televizija donosi i sliku (crno bijelu koju smo „bojali“ zelenom ili ljubičastom plastikom), ali bar se moglo doživjeti i vidjeti tko se krije iza glasova koji su dopirali s radio prijamnika.
I opet se vraćam na neshvatljivo. Ponekad se upitam kako se uopće uspjela stvoriti tako dobra, kvalitetna i dugovječna hrvatska glazbena scena bez svega ovoga što se danas nudi. Pri tom mislim na velike produkcije, talent show programe i cijelu mašineriju koja prati malene i one nešto malo veće glazbene sanjare čija je želja pokazati sve ono što imaju i sve ono što bi željeli. A toliko toga im se nudi, toliko toga.
Nekada davno sve bi počelo s manifestacijom „Prvi pljesak“, „Prvi glas“, i to ako ste imali sreće. Pa čak i da se sve posložilo kako treba, „zvjezdani“ put bio je dosta teži no što je danas. Ali znate što? Bilo je tada te neke divne draži, čara i šarma u natjecanjima koja nisu vidjele stotine tisuća, da ne govorim milijun ljudi, trenutaka koji su bili samo tad i nikada više (eventualno zabilježeni crno bijelom fotografijom i zapisom lokalnih novina) ...jednostavno bilo je tako. Kako mi je draga prijateljica po ljubavi prema glazbi jednom pričala, nešto malo prije moga doba, bile su i Olimpijade znanja na kojima su također organizirana natjecanja za mlade glazbene talente.
Moje sjećanje vezano je uz spomenuti „Prvi glas“, dragu profesoricu Nives Cobenzl i gospara Maja Karužića. Jedan telefonski poziv i jednostavno pitanje koje nisam baš ni razumjela. Samo sam čula da je riječ o pjesmi (a to mi je bilo dovoljno). Nekadašnji „Jadran“ u kojem se balalo i balalo, mjesto je Prvog pljeska gdje je tog 19. lipnja (godine nisu važne, ali moje su bile mlade), čekao glazbeni sastav Combo 5. Odabrale su se pjesme, probala intonacija i to je bilo to. Sjećam se govornice iza kantuna s koje sam nazvala doma kako bih javila da ostajem jer, natjecanje je.
A iako su bile mlade godine, za ljude koji su bili u žiriju itekako sam znala. Radojka Šverko, Ksenija Erker, Hrvoje Hegedušić, Seid Memić Vajta...Jadran prepun, orkestar svira, a na pozornici se izmjenjuju pjevači/ce. Dočekala sam svoj red, otpjevala i...pobijedila. Nevjerojatno, ali i danas kad se sjetim svega, nije mi jasno ni kako ni što, ali jesam (još čuvam diplomu).
Moj odabir je bio Grad i uvijek Grad. Međutim, mladi ljudi koji danas sanjaju i žele imaju jako puno mogućnosti, ali isto toliko, ako ne i više prepreka jer previše je svega i previše je svih. A oni bi samo htjeli – pjevati i to je tako divno. Još samo da im se to i dozvoli i da bar u pjesmi nema nikakve računice jer kako kažu, ona je zvonka radost – neka to i ostane.
Adio vam!