Praznik zaljubljenih, srdašca iskaču sa svake bande, medijski naglasak na LJUBAV je toliko intenzivan da što god gledali, slušali ili promišljali, na koju god internetsku stranicu skočili, odasvud stiže cvijeće, pozivnice, romantične večere, zalasci sunca i njegove prve zrake, mjesečina, more i ne znam što sve, ali sve, baš sve je upregnuto kako bi se slavila ljubav. I ne, nemojte ni u kom slučaju misliti kako mi to smeta jer ne smeta. Mnogima da, meni ne, ali... Evo ga, vratio se nakon nekog vremena i taj famozni ali.
Dakle, i cvijeće i večere i romantika...sve mi je to, bez obzira na krštenicu, i drago i milo i lijepo. Ipak, ima nešto što mi smeta, a vezuje se u tako divnu riječ i još ljepši osjećaj, ljubav. Smeta mi što romantika kakve se sjećam (bez obzira na to što se gazi ka nekim „lijepim“ godinama i dalje su sjećanja ono najvrjednije i najljepše i vrlo su živa - možda baš zato što ih u ovim malim razgovorima s vama oživljavam...i zato vam hvala), dakle, ta romantika već odavno nije tu i svakim danom sve dalje je i dalje. Još se pronađe neki usamljeni romantičar/čarka koji će uzet bokun karte i lapis i napisati osobnu, toplu, jedinstvenu poruku (pismo bi bilo prezahtjevno za očekivat – kažu kako je to ostalo u prošlosti, a ja ću dodati, na žalost).
Sjećam se onih posebnih istrgnutih stranica bilježnica, običnih i ni blizu tako lijepih kakve se danas nude, ali baš one bile su najveća, najbolja, najiskrenija i najkreativnija platforma na kojoj se rađala ljubav. Je li se tada zvalo Valentinovo? Nije. Ono je s godinama raslo i osluškujući „tržište“ jer ono to i jest na neki način, postalo je ljubavna priča s jako puno nula na računu, kratkotrajnim bljeskom i još bržim zaboravom. A one spomenute istrgnute stranice ili kantun bilježnice i poruka koja bi stigla do dragog vammbića, zapisani inicijali na drvenoj klupi (bilo je i klupa, pravih drvenih i inicijala), u spomenaru zapisano skoro sve osim imena, a bilo je i hrabrih koji su to ime napisali znajući da će biti i smijeha i šala...tako je počinjalo u doba kada je romantika imala i način i formulu za doprijeti do onoga tko u vama budi ono najbolje, zbog koga su itekako leptirići titrali u trbuhu, oči sjajile, a obrazi se rumenili.
U ta „davna doba romantike“, pisale su se pjesme, nizali stihovi, izmišljale rime. Nije vam trebao „praznik ljubavi“ kako biste slavili ono što osjećate. A nisu vam trebali ni silni novci, kartice, čekanje u redu za cvijeće. No, kako ono kažu naši stari...s vremenom se treba akomodavat. Sve se ubrzalo, odrastanje, sve je više brze hrane, a i ljubav nekako brzo dolazi, još brže odlazi. Sve su češći buketi koji iskaču iz poruka na pametnim telefonima ili dolaze najbržom mogućom vezom na svijetu, onom internetskom, a emotikona koliko ti duša hoće.Ljubav svedena na „lajk“ koji opet ima nekoliko svojih značenja. A gdje je ljubav?
Znam da je nemoguće promijeniti postavke koje je zadao ovaj novi, moderni trenutak oko nas, ali isto tako znam i da je Valentinovo tek jedan dan u godini. I neka ga, neka i poklona ako ih možete priuštiti (ako ne, nemojte stvarati dodatan pritisak i sebi i drugima). Ako ne možete, i to je u redu. Sjetite se one istrgane stranice, nespretno napisane poruke, rukom nacrtanog srca i to je to. Budite svoji, drugačiji, bolji po mogućnosti. Neka vas brzina ljubavnih osjećaja koji se prenose tim modernim kanalima ne plaši. Zaustavite trenutak onda kada ga osjetite, pronađite vlastitu „mrežu“, ali i što je još važnije, pronađite svoje riječi za ljubav. Riječi su ionako postale neizmjerno vrijedne jer ih je na žalost sve manje. I na kraju, ljubav pokreće svih i sve pa vam šaljem jedan posuđeni citat „Ljubav je poput kapljice kiše, svi bismo da ona pada što više.“
Adio vam!
.jpg)
