Kolumna Suzi Sokol: Nije zlato sve što sja, al' ovo je baš zlato i sja...
povjetarac
trenutno vrijeme
DUBROVNIK
15.4°C
Vrijeme za 17.04.2024.
17.04.2024. Danas
Max. 16°C Min. 12°C
Vrijeme za 18.04.2024.
18.04.2024. Cet
Max. 17°C Min. 10°C
Vrijeme za 19.04.2024.
19.04.2024. Pet
Max. 17°C Min. 11°C
Dežurna ljekarna
Dežurna ljekarna
Ljekarna Kod zvonika
CHF
CHF
0,971200
GBP
GBP
0,854400
USD
USD
1,063700
Kolumna Suzi Sokol: Nije zlato sve što sja, al' ovo je baš zlato i sja...
23.02.2024 | Zanimljivosti
...MI SMO PRVACI!!!

Kolumna Suzi Sokol: Nije zlato sve što sja, al' ovo je baš zlato i sja...

Autor: Suzi Sokol
Foto: Libero portal
Malo tko može na takav način prepoznati, proživjeti i doživjeti vaterpolo kao što to mogu ljudi Grada podno Srđa, malo tko ili usudila bih se reći ...nitko. I zašto nas to ne čudi??

Krenimo redom..Naime, na najljepši mogući način zaokružena je priča naših, sada već „zlatnih“ vaterpolista. Da je bilo teško, bilo je, na trenutke i dramatično – bilo je, ali da je zaokruženo na najbolji mogući način – jest.

 

Hrvatska vaterpolska reprezentacija osvojila je svoje treće svjetsko zlato, ali i srca svih...i onih koji vaterpolo vole i žive poput nas u Gradu, i onih koji ga ne poznaju i možda ne vole poput nas. Prekrasna priča, još jedna u nizu, ispisana je brojnim zamasima ruku i nevjerojatnom snagom koju ovi mladići imaju. A među svima koji su nam donijeli osmijeh na lice i četvorica naših, dubrovačkih vaterpolista, četvorica zlatnih! Dočekani su na kamenu iz kojeg su potekli, u skutima svoga parca ...dočekani od drage čeljadi koja je pohrlila u Grad biti dijelom ovakvog povijesnog trenutka. I malo je reć da smo svi ponosni, malo i premalo...ali jesmo. I zato neka nam nitko ne zamjeri što smo him čestitali s onom našom i njihovom „ Tre, tre, trese se ko u Juga dirne...“

 

Grad je ovo vaterpola, grad je ovo bare, mreže, lopte i prekrasne mladosti koja blistavu povijest ispisuje na lokalnoj, nacionalnoj i svjetskoj razini i to ne od jučer, riječ je o najmanje stoljeću (barem kada je naš Jug u pitanju). I ako je netko pomislio da je ovakva euforija, radost i bezrezervna podrška izuzetak, pogriješio je. Među vama je sigurno veliki broj onih koji su upravo na dubrovačkom bazenu i uz Juga, odakle potječu današnji zlatni (ali i mnogi drugi koji možda nemaju tu medalju ili bilo koju, ali su i zlatni i srebrni i brončani, a više od svega - naši) stasavali, rasli, zaljubljivali se i postajali dijelom jednog posebnog načina života.

 

E tu sad dolazimo do mojih sjećanja (bez njih je ova kolumna nekako nemoguća), a kako ona sežu poprilično daleko, vraćam se u dane kada sam kao srednjoškolka odlazila na utakmice jednog i jedinog Juga. Posebna je to ljubav bila (dodajem – i ostala), ali i poseban doživljaj za koji se nadam da će neke nove generacije imati priliku osjetiti, pogotovo one ključne trenutke kada je bazen bio premal za primiti sve one čija strast je upravo ovaj naš (uglavnom) morski sport. Možda, ali samo možda, smo se približili tim danima i takvim trenutcima tijekom Europskog prvenstva koje se u siječnju odigralo u Dubrovniku i Zagrebu kada je zbilja bilo divno vidjeti prepun bazen i onaj pomalo zaboravljeni žar u ljudima koji su bili dijelom te priče.

 

Možda nije pravo vrijeme za dozivanje u sjećanje tih nekih minulih dana i nekog drugačijeg života, ali jednostavno ne mogu odoljeti, a ne spomenuti kako su ovakvi trenutci, ovakva slavlja i ovakve silne emocije nekada, a opet ne tako davno, bili skoro pa svakodnevica. Svaka utakmica pa i ona koja nije imala neki preveliki značaj (ma u konačnici je svaka važna) na bazen bi privukla veliki broj ljudi, mladih i onih koji svoju mladost nose u srcu i očima. I upravo bi na bazenu, uz loptu, mrežu i koltrinu koju su stvarale uzburkane kapljice vode, taj sjaj u očima izbrisao godine i razliku u njima, a sve naravno, „ samo za taj osjećaj“.

 

Sjećam se i kako se tata s posebnim gustom spremao poć na utakmicu i to obavezno dosta ranije, trebalo je uhititi postu koja je bila dobra i koja se nije mijenjala godinama. A tek komentari kad bi se došlo doma... Da se razumijemo, sportska smo obitelj u kojoj su nogomet i boks bili dijelom aktivnog života, ali ljubav prema vaterpolu pogotovo kad smo tata i ja u pitanju, imala je i ima „ posebno“ mjesto u srcu.

 

A moram reći i to kako sve to vrijeme odlazaka na utakmice i pisanja jedne samo naše povijesti, uopće nije bilo važno je li u pitanju stari ili novi bazen, bilo je važno to da u najvaterpolskijem, kako kažu (a tko smo mi da proturječimo), dakle najvaterpolskijem gradu na svijetu, budete na tom starom ili novom bazenu i pjesmom pratite loptu. Nevjerojatno je koliko ovaj Grad pamti i koliko ima priča vezanih upravo za vaterpolo, a svoju priču mogao bi vam ispričati skoro svaki njegov stanovnik.

 

Obradovali su nas naši mladići, učinili ponosnima pa mogu reći samo kako vjerujem da će nas ovakve slike pratiti i u budućnosti, ali i kako će vaterpolska kapica biti dijelom brojnih obitelji u gradu koji je živio, živi i živjet će vaterpolo punim plućima.

 

Adio vam!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Zatvori
Pošalji