Doc. dr. sc. Stjepan Srhoj: Od Straduna do MIT-a

Njegov akademski put doveo ga je do doktorata u Austriji, a kasnije i do prestižne Fulbright stipendije koja mu je omogućila devetomjesečni boravak na Massachusetts Institute of Technology (MIT), gdje je surađivao s najboljim svjetskim ekonomistima. 

Tijekom boravka u SAD-u, Stjepan i njegova supruga Marina dočekali su rođenje sina Jakova, što je dodatno obogatilo njihovo iskustvo. Razgovarali smo s njim o iskustvu na MIT-u, te o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj.

Dobitnik ste prestižne Fulbright stipendije i proveli ste devet mjeseci na MIT-u. Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste dobili stipendiju?

Fulbright stipendija je utemeljena 1946. godine, a dodjeljuje se kompetitivno, na temelju natječaja s ozbiljnim selekcijskim procesom i ima za cilj razmjenu znanja, vještina i kulture između SAD-a i drugih zemalja. Lista bivših Fulbrightovaca koji su osvojili Nobelovu nagradu je impresivna, a među njima su i velikani u ekonomiji poput Miltona Friedmana, Kenneth Arrowa, Paula Samuelsona, Josepha Stiglitza, Trygve Haavelmoa i Jana Tinbergena. 

Osim same stipendije, izuzetno je važno i gdje se ide. Ja sam imao sreću provesti studijski boravak na MIT-u, kojeg smatram najboljom svjetskom institucijom za ekonomsku znanost. Druga institucija na mojoj listi bio je Harvard, koji je udaljen samo 20 minuta pješke od MIT-a, pa sam imao priliku biti aktivan na obje institucije. Što se tiče mojih osjećaja kada sam saznao da sam dobio stipendiju, nakon što je supruga podržala odlazak u SAD, bio sam iznimno sretan. 

Profesorski posao je poziv. U Hrvatskoj, osim upravljačkih pozicija na sveučilištima, nema tu velikih plaća koje bi vam omogućile neko ozbiljnije stjecanje bogatstva. Ipak, brojne su prednosti ovog posla. Istaknuo bih kako imate sreću biti okruženi mladim ljudima, istraživati ono što smatrate važnim, sami birati kako ćete riješiti neki istraživački problem i s kime ćete surađivati.

Kako je to profesionalno iskustvo u SAD-u utjecalo na vas?

Mislim da sam sada puno bolji ekonomist nego prije odlaska na MIT. Tijekom tih devet mjeseci izrazito sam naučio o znanosti, nastavi i stručnim temama vezanim za donošenje javnih politika te rješavanje različitih problema poduzeća. Na seminarima sama imao priliku upoznati se s najnovijim istraživanjima u području, gdje su sudjelovali kolege poput nobelovaca Joshue Angrista, Ester Duflo i Abhijita Banerjeeja, te vrhunskih ekonomista poput Darona Acemoglua, Alberta Abadija, Scotta Sterna i Pierrea Azoulaya. Kada svaki tjedan slušate kako ti stručnjaci razmišljaju, dobivate jedne nove „naočale“ koje daju potpuno novi uvid u ekonomske probleme koje proučavate.

Osim seminara na MIT-u, redovito sam prisustvovao istraživačkim sastancima s drugim kolegama sa Sveučilišta Harvard, Northeastern i Boston na institutu National Bureau of Economic Research (NBER). Na tim sastancima možete proširiti profesionalnu mrežu i uspostaviti suradnju. Također, kada ste na MIT-u često vas zovu da održite predavanja na drugim sveučilištima. Tako mi je s 34 godine došla odgovornost biti član uredničkog odbora međunarodnog akademskog časopisa Journal of Small Business Management u sekciji za ekonomiju i financije. Radi se o respektabilnom američkom časopisu osnovanom 1963. godine. Primjerice kolege na javnim sveučilištima u Italiji objavama u tom časopisu mogu zadovoljiti uvjete za titulu redovitog profesora u trajnom zvanju, a moj zadatak je odlučiti koji od meni dodijeljenih rukopisa zadovoljavaju uvjete objave u tom časopisu.

Vaše iskustvo tijekom boravka na MIT-u bilo je izuzetno bogato. Koje biste ključne lekcije i primjere dobre prakse voljeli prenijeti u naš nacionalni sustav?

Glede znanosti, jedna od meni istaknutih lekcija je usmjerenost na „sporu znanost“ naspram „štancanja“ većeg broja istraživanja godišnje. Na vodećim sveučilištima u SAD-u jedno visoko kvalitetno istraživanje se radi više godina prije slanja u časopis. Mislim da je za našu akademsku zajednicu važno da znanstvenici ne prate nacionalne nego međunarodne trendove. Kada pričate s kolegama na MIT-u ili Harvardu cijeni se kvaliteta, a na kvantiteta. Neki časopisi koji imaju visoke čimbenike odjeka tamo se uopće ne smatraju važnima. Što se tiče predavanja, i na MIT-u i na Harvardu sam imao priliku slušati najbolje svjetske predavače na različitim razinama studija. Dobio sam ideje kako unaprijediti postojeće i osmisliti nove kolegije na prijediplomskoj, diplomskoj i doktorskoj razini. Ponudit ću te ideje i znanja na Ekonomskom fakultetu u Splitu. 

Kako biste opisali razinu suradnje između akademske zajednice, donositelja javnih politika i poduzetnika na MIT-u, i koje biste aspekte te suradnje voljeli vidjeti u Hrvatskoj? 

- Moj dojam je da u Hrvatskoj postoji manjak povjerenja između donositelja javnih politika i profesora na fakultetima. Nekada mi to izgleda kao da prvo moraš biti „nečiji“ prije nego bi te netko angažirao za poboljšavanje javnih politika. Politika je svugdje bitna, ali mislim da je taj manjak povjerenja znatno manji u SAD-u. Na MIT-u je visoka razina suradnje. Kao primjer ću navesti sudjelovanje na seminarima o industrijskoj strategiji SAD-a, a na kojima su uz MIT profesore (npr. Simon Johnson i Jonathan Gruber) svaki puta sudjelovali i predstavnici Bijele kuće. Seminari o industrijskoj strategiji pružili su mi sjajne uvide u industrijsko pozicioniranje SAD-a u odnosu na Europu, Kinu, Indiju i Rusiju, kao i uvide u korištenje dokaza prilikom donošenja industrijskih politika. Ove otvorene i konkretne rasprave meni su bile izuzetno poučne. 

Suradnja između fakulteta i poduzetnika također je na zavidnoj razini. Na MIT-u sam imao priliku upoznati g. Noubara Afeyana i čuti njegovu zanimljivu životnu priču, počevši od njegovog dolaska u SAD kao izbjeglica iz Libanona s 13 godina, pa preko doktorata iz biokemijskog inženjeringa na MIT-u, i zatim do niza uspješnih poduzetničkih pothvata. Osnovao je Flagship Pioneering koji ulaže u druga inovativna poduzeća u blizini MIT-a, a možda najpoznatije poduzeće koje osniva je Moderna (2010. godine). Modernu osniva zajedno s MIT-ovim profesorom Robertom Samuelom Langerom, jednim od najcitiranijih znanstvenika, a koji ima i više od 1400 registriranih patenata na svoje ime. Usporedbe radi cijela Republika Hrvatska ima otprilike 130 patentnih prijava godišnje. Takvi ljudi uistinu su inspiracija, izvor znanja i primjeri poduzetnika koji usko surađuju sa sveučilištem. 

Kako se razlikuje poduzetništvo u okolici MIT-a i Dubrovnika?

- Razlike su ogromne. Odrastao sam na Stradunu, pa veliki broj poduzetnika i ugostitelja poznajem osobno. To su sve dobri i radišni ljudi, snalažljivi u okruženju u kojem žive, te usmjereni na ono što je sigurno da kod nas prolazi - uslugu smještaja, hrane i pića, te povezane grane poput građevine i trgovine. To je stvarnost za poduzetnike, ali i stvarnost za dodatnu zaradu zaposlenicima javnih institucija u Dubrovniku.

Kada je riječ o okolici MIT-a, iznenadili biste se visinom kvalitete usluge hrane i pića, iako su tamo poduzetnici usmjereni na znanjem-intenzivne poslove koji imaju potencijal biti prodavani velikom broju ljudi ili manjem broju ali uz visoku cijenu. Prethodni primjer g. Afeyana, profesora Langera i Moderne je možda ekstreman primjer poduzeća temeljenog na znanju. U velikom broju primjera istaknuo bi dva novija poduzeća za koje čitatelji možda nisu čuli. 

Znamo da dubrovačka ljekarna Male Braće radi u kontinuitetu od 1317. godine i jedna je od najstarijih ljekarni u Europi. Mi smo u Dubrovniku upoznati s konceptom poslovanja ljekarne, vjerojatno 300 godina prije SAD-a. Ipak, 2013. godine, dva su studenta na MIT-u stvorili poduzeće PillPack koje dostavlja lijekove, naspram odlaska u ljekarnu. Lijekovi se dostavljaju u prozirnim vrećicama s otiskom dana i vremena kada se tablete piju. Pet godina kasnije, Amazon je kupio PillPack za nešto manje od milijardu dolara. Radi se o inovaciji u procesu distribucije lijekova, a ne u stvaranju lijekova, to nije neka nevjerojatna i nedostižna ideja koje se mi u Dubrovniku nismo mogli dosjetiti i lobirati za mogućnost dostave lijekova. Ipak, to poduzeće dogodilo se u okolici MIT-a, a ne Dubrovnika.

Za drugi primjer, dubrovačka kanalizacija funkcionira već 900 godina, puno prije kanalizacije u Bostonu. Ipak, doktorandica na MIT-u zajedno je s profesorima s MIT-a osmislila istraživačku ideju koja je prerasla u projekt Underworld, te zatim u poduzeće Biobot. To je prvo poduzeće koje koristi kanalizaciju kao izvor informacija. Ideja je godinama svima bila ispred nosa. Radi se o tome da se izvlače uzorci iz kanalizacije i zatim se testovima pretvaraju u podatke o ljudskom zdravlju i ponašanju. Primjerice, mogu detektirati više od 58 tisuća virusa, preko 4 tisuće bakterija, pa zatim analizirati u kojim se dijelovima grada koristi droga ili gdje ima više bolesti te kakvih bolesti. 

Postoji cijela literatura koja objašnjava zašto su ova dva poduzeća u okolici MIT-a, a ne u Dubrovniku. Među tim razlozima je definitivno razina do koje se cijeni znanje.

Uspoređujući sustav znanosti u SAD-u i RH, nakon vašeg iskustva, što percipirate kao ključne elemente koje bi u domaćem znanstvenom sustavu trebalo promijeniti?

- Moj odgovor je vjerojatno relevantan za sva znanstvena područja, ali ja prije svega mogu pričati o području ekonomije. Mislim da u Hrvatskoj imamo veliki broj kvalitetnih ekonomista, ali i još puno veći prostor za napredak. Kao što je već dobro znano, taj napredak može jedino doći od Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. 

Realne plaće su općenito premale u visokom obrazovanju s obzirom na potrebne godine ulaganja u znanje te cijene stanovanja i života, pa je profesorski posao izgubio poželjnost radnog mjesta, posebice na Jadranu. Ako su plaće niske, one i dalje mogu biti pristojne ako se ne trudite previše, pa pojedinci optimiziraju svoje ponašanje prateći uvjete za napredovanje Ministarstva, zadovoljavanjem minimalnih uvjeta i korištenjem ostatka vremena u druge svrhe. Mislim da je to racionalno ponašanje, jer su plaće vjerojatno najlošije za one pojedince koji se uistinu potpuno daju u znanosti i nastavi na svom poslu. Kada bi uvjeti bili na višoj međunarodnoj razini, po mom mišljenju, većina bi i zadovoljila te više uvjete, a znanost bi bila značajno bolja u Hrvatskoj. Međutim, takva ozbiljna promjena uvjeta za napredovanje će se teško ostvariti unutar sustava, biti će je potrebno nametnuti s razine Ministarstva, a teško će se nametnuti bez značajnijeg povećanja plaća koje prati te naprednije uvjete. 

Još jedan problem je i taj da čak i s trenutnom razinom plaća, svi profesori istog zvanja ne bi trebali imati istu plaću, jer ako smo nešto naučili u ekonomiji, to je da dio plaće treba biti varijabilan. Konačno, mladima su uvjeti napredovanja destimulativni jer jednom kada dosegnu radno mjesto docenta, za napredovanje trebaju ispuniti minimalne uvjete i čekati pet godina, bez obzira što postigli. Svi ovi elementi po mom su mišljenju pogrešni, ali su naš odabir.

U Americi je rođen i vaš sin? 

- Tako je, moja supruga Marina rodila je našeg sina Jakova u bolnici Mt. Auburn, koja je jedna od nastavnih bolnica Harvard Medical School. Kroz iskustvo poroda imao sam priliku upoznati zdravstveni sustav u SAD-u. Rekao bih da je izuzetno loš ako nemate zdravstveno osiguranje, no ako ga imate, zdravstvena skrb u okolici Bostona vjerojatno je najbolja na svijetu. Primjerice, u Mt. Auburn bolnici rođen je i deveti kralj Tajlanda, Bhumibol Adulyadej. Teško je zamisliti da bi kraljevska obitelj odabrala tu bolnicu da nije na svjetskom nivou.

Primjer ste mladima koji žele u životu napraviti nešto drugačije, jeste li i vi imali nekakav uzor ili vas je nešto drugo guralo do uspjeha?

- Odrastao sam u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika, a oduvijek me fascinirala ekonomija. Iako u mojim mladim danima nisam imao nekog ekonomista u Dubrovniku koji bi me usmjerio, imao sam izuzetan odnos s pokojnom majkom koja me uvijek poticala da slijedim svoje strasti. Tijekom studija u Zagrebu shvatio sam da želim dublje proučavati ekonomiju, pa sam upisao doktorat u Austriji. Tamo sam istinski spoznao što je ekonomska znanost i pronašao alate koji su mi pomogli da bolje razumijem svijet oko sebe.

Trenutno u sklopu projekta Hrvatske zaklade za znanost provodim istraživanje na Sveučilištu Bocconi u Milanu, gdje nastavljam svoj put znanstveni put. Možda nisam imao uzore u klasičnom smislu, ali strast prema ekonomiji i podrška moje majke bili su ključni pokretači mog uspjeha.

Kakvu poruku biste poslali mladima?

- Vjerujte u svoje snove i ne bojte se slijediti ih, bez obzira na geografska ili sektorska ograničenja koja možda sada vidite ispred sebe. Svijet je pun prilika, a uspjeh dolazi iz truda, učenja i hrabrosti. Bilo koji neuspjeh je samo prilika za učenje i rast. Važno je biti okružen ljudima koji vam pružaju podršku i kontinuirano istraživati nove mogućnosti. Upravo zato na Ekonomskom fakultetu u Splitu nastojim provoditi znatno više vremena u radu s nadarenim studentima, a ako nekog vašeg mladog čitatelja interesira proučavanje ekonomije moja vrata su uvijek otvorena.