Suzi Sokol: Malo drugačija kolumna
pretežno oblačno
trenutno vrijeme
DUBROVNIK
14.8°C
Vrijeme za 17.04.2024.
17.04.2024. Danas
Max. 16°C Min. 12°C
Vrijeme za 18.04.2024.
18.04.2024. Cet
Max. 17°C Min. 10°C
Vrijeme za 19.04.2024.
19.04.2024. Pet
Max. 17°C Min. 11°C
Dežurna ljekarna
Dežurna ljekarna
Ljekarna Kod zvonika
CHF
CHF
0,971200
GBP
GBP
0,854400
USD
USD
1,063700
Suzi Sokol: Malo drugačija kolumna
29.03.2024 | Zanimljivosti
O USKRSU

Suzi Sokol: Malo drugačija kolumna

Autor: Suzi Sokol
Foto: Libero portal
Korizmu ostavljamo iza sebe, školski praznici, još jedni u nizu, su počeli, a pred nama je blagdan Uskrsa

Jedna stara poslovica, talijanska, govori „Natale con i tuoi, Pasqua con chi vuoi“ što bi značilo da se božićni blagdani obavezno provode s obitelji i rodbinom dok o tome kako ćete provesti Uskrs odlučujete sami. Kako je ovo talijanska narodna izreka, tokalo bi je malo objasniti. Naime, čak i za one koji nisu religiozni, tradicija je provesti Božić s najbližima, dok se zajedno odmataju darovi i sjedi za trpezom. Drugi će se nadovezati i reći kako se korijen ove izreke može naći i u činjenici da je Božić zimi kada svi ostaju u svojim domovima dok se Uskrs slavi u proljeće i ljudi rado izlaze pa čak i odlaze na uskršnje odmore. Znate i sami da upravo s Uskrsom započinje turistička sezona ili predsezona što na neki način opravdava i ovu izreku.

 

Korizma je ostala iza nas, a pitanje je jesmo li i jeste li se ičega odrekli i pri tom ne mislim na one uobičajene, slatko, kafa i slično. Želim vjerovati da ste barem ovo vrijeme koje je iza nas odrekli se biti Ne-ljudi i odlučili napraviti bar nešto dobro, ako ništa, a ono promisliti dobro. Kako ono kažu „pomozi mi ili bar ako ne možeš mi pomoć, nemoj mi odmagati i time si mi pomogao“. Baš nešto ovih dana mislim koliko smo ljudi i koliko u konačnici to uopće želimo biti. Zašto? Nemam pravi odgovor, ali svaki dan dobijem barem djelić odgovora na to pitanje bilo u susretu do butige ili posla, bilo u autobusu ili sasvim banalnoj, neplaniranoj šetnji kratkog daha...odgovor dobijem... i onaj koji mi vraća nadu u ljude, ali i onaj koji me plaši i koji nikako ne želim čuti.

 

Da, ova kolumna malo je drugačija od onih na koje ste navikli bar kad sam ja u pitanju, ali drugačija samo jednim dijelom jer u konačnici i ovdje se može osjetiti, naslutiti, dozvati nostalgija, samo što je u pitanju nostalgija za – čovjekom. Već sam jednom citirala pa mogu i opet, pjesmu „Gdje je nestao čovjek, gdje se skriva on...? Ja se mogu samo nadati da nije nestao nego da je upravo skriven, a ne bi trebao biti.

 

Zašto pišem nostalgične tekstove...isključivo zato što me za to neko moje, vaše i naše doba, vezuje upravo sjećanje na čovjeka. Toliko smo bili bliski, blizu, jedni uz druge, obitelji na okupu, druženja...Nije trebalo puno pa da se sastane balica, a nije bilo ni mobitela (ma mnogi nisu ni alavija telefone imali), nije bilo tehnologije, društvenih (oprostite, Ne – društvenih) mreža, Interneta...ničega takvog nije bilo, tek pokoja govornica na putu... I opet je sve bilo baš kako treba biti, ma bilo je i bolje. A kad bi se našli, toliko je toga bilo za reć jer zamislite – ljudi su razgovarali, smijali se i tako u krug.

 

A slično je bilo i s festama, blagdanima... Tada se nije o svemu govorilo mjesecima unaprijed (dapače, nije se uopće govorilo), ali se živjelo, znalo, osjećalo. Nismo razmišljali o uskrsnoj košarici i uskrsnicama jer ih nije ni bilo, ali se na trpezi uvijek našlo nešto malo bolje i bilo je dovoljno za svih (pozvane i nepozvane) pa je i tada kao i sada vrijedila dobra stara „Gdje ne osta' ne bi dosta“. A kad bi ostalo, nerijetko bi sutradan sa susjedima podijelili, dogovorili neku zajedničku trpezu, svak bi donio nešto i to bi bile prave male proslave života.

 

Ne pretjerujem vjerujte...Sjećam se dok sam živjela na popularnom „Bulevaru“, taraca je uvijek bila mjesto susreta svih dragih ljudi, djeca su bila zajedno, priredbe, koncerti, igre, a odrasli, priča, pjesma, šala...i koliko osmjeha, koliko samo osmjeha i smijeha. Pa i kad smo se preselili, opet je taraca bila najljepši mogući prostor na kojem smo provodili duge ljetne večeri uz najveću obitelj, onu susjedsku. Nije se štedio ni zidić ispred zgrade, tražilo se mjesto više. Godine su prošle, na žalost i tarace i zidići uglavnom prazni, feste i blagdani i dalje su tu, oko nas, a jesu li i u nama, e to je možda tema za neku drugu priču. Vraćam se na početak teksta, korizmu koju ostavljamo iza nas i dočekujemo blagdan Uskrsa, nadam se ipak nešto bolji, čovječniji, iskreniji. Umalo zaboravih jedno divno sjećanje...naime, tata bi vazda čestitao na svoj poseban način...rekao bi „Čestito vam jaje!“ (pozadinska priča je ipak samo naša, ali ovo nisam zaboravila i baš mi je nekako...naše). I još nešto, od kad znam za sebe, vazda se, barem u mene doma, govorilo da, kako bi sve bilo kako treba, kiša mora pasti ili na maslinu ili na jaje, dakle ili na Palmanu neđeju ili na Uskrs.

 

Izgleda da bi sve ipak moglo biti kako treba jer je kiše bilo baš na Palmanu neđeju. S kim ćete provesti Uskrs isključivo je vaša odluka, ali bili vi u krugu svojih najbližih ili pak negdje daleko, na proljetnom putovanju, važno je da sve doživite i proživite onako kako treba.

 

Adio vam!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Zatvori
Pošalji