pretežno oblačno
trenutno vrijeme
DUBROVNIK
22.9°C
Vrijeme za 27.05.2020.
27.05.2020. Danas
Max. 24°C Min. 17°C
Vrijeme za 28.05.2020.
28.05.2020. Cet
Max. 23°C Min. 16°C
Vrijeme za 29.05.2020.
29.05.2020. Pet
Max. 22°C Min. 15°C
Dežurna ljekarna
Dežurna ljekarna
Ljekarna Gruž
CHF
CHF
7,136697
GBP
GBP
8,507444
USD
USD
6,908854
EUR
EUR
7,574177
Ispovijesti vozača, dostavljača, odvjetnika i kuhara kako su pobijedili koronavirus
29.03.2020 | Zanimljivosti
OHRABRUJUĆE

Ispovijesti vozača, dostavljača, odvjetnika i kuhara kako su pobijedili koronavirus

Autor: Libero Portal
Foto: Ilustracija/Pixabay
Niti da dobijem jackpot ne bih skakao od sreće, nisam taj tip,ali ovaj je osjećaj sjajan. Ne znam to opisati, rekao je jedan od izliječenih.

Jutarnji donosi priče ljudi u Hrvatskoj koji su pobijedili koronavirus, njihove ispovijesti pročitajte u nastavku.

 

Vozač kamiona, došao iz Italije - Valent je prilično hladnokrvan čovjek. Vozač kamiona sa sjevera Hrvatske nije sklon otvorenom izražavanju emocija. Ne “skače” od sreće, ne plače od tuge, niti se raznježi kad vidi bebu ili štene. Ipak, u četvrtak je osjetio ushit kakav, kaže, nikad nije. Takvom, u realnom životu pribranom, došlo mu je “da izgrli sve oko sebe”. Test na koronavirus, drugi u 48 sati, bio je negativan. Valent je službeno ozdravio od Covida-19. Šesti je pacijent primljen u bolnicu.

 

- Niti da dobijem jackpot ne bih skakao od sreće, nisam taj tip,ali ovaj je osjećaj sjajan. Ne znam to opisati. A kad se sjetim prije 20 dana... - počinje Valent svoj susret s koronavirusom.

- Kolega i ja vozili smo daleke relacije, Španjolska, Francuska, Italija. Na terenu smo po dva tjedna pa nekoliko dana doma. Čuli smo da se događa koronavirus. Italiju smo prelazili uzduž i poprijeko. Slušali smo savjete, izbjegavali kontakte koliko smo mogli, pušimo pa smo malo i kašljucali.

 

Suho grlo u kabini kamiona je normalno. Nakon povratka s puta, krajem veljače, kolega je osjetio peckanje u grlu, ali velim... ništa drugačije no inače. Također, mislili smo da je u pitanju psihička reakcija na sve priče koje smo slušali - govori Valent.

 

Rješenja o samoizolaciji još se nisu izdavala. Vozači nisu imali ograničenja u poslu i kretanju. Nakon dolaska u poduzeće, 29. veljače, kolegu je i dalje peckalo grlo, Valent se osjećao normalno. U ponedjeljak ga je nazvao kolega i pitao kako je - Bio sam dobro, njega je boljelo grlo. Imao je blagu temperaturu. Tada još nije bilo obaveznog javljanja epidemiologu, oni su nas zvali i pitali kako se osjećamo. Ako ne nazovu koji dan, neka se ne zabrinjavamo, a dobijemo li temperaturu da zovemo - govori.

 

Početkom ožujka epidemiološka služba javila mu je da je suvozač u bolnici i neka se češće kontrolira.

- U isto vrijeme počeo sam lagano gubiti osjet okusa i mirisa. Osjetim, ali kao da, ne znam, kad se radi s velikom kiselinom koja nadraži nos pa osjet otupi. Svakim se danom intenzitet pojačavao. Navečer me tresla zimica. Bio je 4. veljače. U ljekarni sam kupio skupi laserski toplomjer, koji temperaturu mjeri dodirom na čelo. No, epidemiolozi su mi rekli da to nije pouzdano, kako je najpreciznije živinim toplomjerom, mjeriti temperaturu pod pazuhom. Temperatura je stalno varirala, tijelo se čudno ponašalo. Uglavnom preko noći i lagani osjet vrtoglavice - prisjeća se.

 

 

Kad je temperatura u nekoliko mjerenja zaredom bila povišena, pozvao je epidemiologe i došli su po njega, 6. ožujka završio je u bolnici. Budući da je suvozač već bio na liječenju, za njegov prijem nisu čekali rezultate testa. U sobi je bio sam.

- Od dolaska u bolnici više nijednom nisam dobio temperaturu. Osjećaj bih prije opisao kao čudan, nego da me bilo strah. U bolnici sam dotad bio samo kad su mi na liječničkom pregledu pri upisu u prvi razred osnovne škole, otkrili da moram na operaciju slijepog crijeva. Testiranje je neugodno, zabiju ti one štapiće u nos da misliš da idu do mozga. Isto tako u grlo, i izvade krv zbog upala. Od tog poslijepodneva do sutradan ujutro, čekao sam rezultate - govori. Ujutro je saznao da je pozitivan.

 

 

- Imao sam vrtoglavice, manjak osjeta te glavobolje. Pluća su bila OK. Barem mislim da jesu. Nisu boljela. U razgovoru s kolegom saznao je da on ima temperaturu i druge simptome - priča.

Od zabave je imao samo smartphone.

- Prozor mi je bio poput televizije, gledao sam ljude kako dolaze i odlaze. Režim me iscrpljivao. Jutro počinje u pet, otkad počinje mjerenje temperature i javljanje sestrama. I tako do 23 sata. Sami smo si mjerili tlak, slušali otkucaje srca i disanje... Dolazi sestra, potom vizita pa čistačice. Tako da zapravo i nemate osjećaja usamljenosti. Ali bilo je nelagodno. Stalno sam čekao nove simptome. Čudno je bilo, kolega i ja iste smo, krupnije građe, istog životnog stila i navika, jer smo više vremena provodili zajedno, nego s obitelji.

 


No imali smo različite simptome. On je kašljao, ja nisam, ja sam imao vrtoglavicu, on ne. Ja nisam u bolnici imao temperaturu, on jest... Tko se zarazio prvi ne znamo, to što je on obolio prije, ne mora značiti i da je prvi bio zaražen. Također, mi se nismo zadržavali u Italiji. Cirkulirali smo na relaciji Španjolska - Francuska - Italija. Španjolska je tada imala rijetke zaražene. Nekako mi kao prvi “krivac” za zarazu na pamet pada cigareta. Diramo svašta, pa cigaretu pa u usta... - govori.

 

 

Svakome nešto drugo najteže pada u bolničkoj karanteni, a Valentu je to bio osjećaj gladi. Krupan je on čovjek, jezičac na vagi bliži je 150 kilograma, nego stotini. Obitelj je bila u samoizolaciji i nije imao tko donijeti paket. Najteže mu je bilo organizirati obroke tako da mu bude dovoljno tijekom cijelog dana. I hvala Bogu, kaže, jer razmišljajući o organiziranju obroka, nije mislio o bolesti.

- Psiha je to - kaže.

 

 

- Čak tolika, da kad je jedini trenutak kad sam poželio zaplakati, bio kad je ipak stigao paket s grickalicama, tostom, paštetom, takvim sitnicama, a meni u tom trenutku poput najvećeg blaga - čudi se Valent svojim emocijama. U bolnici su ga liječili tabletama za HIV. Ono najgore u svemu je, reći će na kraju, ljudska sebičnost.

- Ljudi se boje za sebe, a nije im ništa. Ne razmišljaju kako je nama koji smo bili bolesni. Dokazani sam bolesnik, pozitivan sam. Iz svijeta dolaze razne informacije pa i one da je netko ozdravio pa iznova obolio. Moje stare roditelje u selu zaobilaze kao da su kužni, nitko im ne prilazi, ne nude im se otići u trgovinu. To mi je najteže, njihova odbačenost.

 

 

Ja sam bolestan, a zdravi kukaju. Pa to inzistiranje na javnoj objavi imena zaraženih kako bi znali koga se trebaju paziti. Kao da žele da mi, zaraženi, izađemo iz bolnice u dvorište da nas mogu kamenovati. Sad sam, kažu testovi, zdrav, ali i tužan i vrlo razočaran u ljude. 

 

Više pročitajte OVDJE.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Ocijenite članak
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Zatvori
Pošalji