Kolumna Suzi Sokol: Da bar postoji i ona životna puca...

A s druge strane, koliko sam samo puta u zadnje čula kako je u ovom tehnološki osviještenom dobu postalo sve teže komunicirati, živjeti, funkcionirati...od svega do svega. E sad, zanimljivo je da čak i oni najgorljiviji zagovornici noviteta i kojekakvih olakšavajućih „puca“, počinju žaliti za jednostavnošću pa čak i analogijom nekog prošlog vremena. Pitate se kako? Prvo moram reć kako mi je inspiracija bio jedan tekst, ali i situacija koju je imala susjeda (da, da, upravo ta – jer dobar susjed zlata vrijedi). Ovo je možda jedan od onih jednostavnijih životnih trenutaka svake domaćice/domaćina. Roba se mora oprat, a netko dovoljno mudar davno je osmislio način kako olakšati takav trenutak, ubrzati proces i naravno zaraditi. Mašine za robu (znam, kaže se perilice, ali...) smo toliko puta dizali u nebesa i zahvaljivali onome tko ih je izmislio. Staviš robu, bijelu ili šarenu, praška i što ide uz to, okreneš veliku i upališ malu pucu i to je to. Da, tako je...bilo. Malo pomalo, ovakve „pomoćnice“ su došle od svoga kraja...jer sve ima vijek trajanja. Stigle su nove, ljepše, modernije, toliko moderne, da se deboto ne znaš njima služiti. Ekrani, funkcija ova, funkcija ona, samo što ne pravi i kafu, a koliko pere, deboto bi i trebala, kako bismo prekratili vrijeme čekanja. Program jedan, drugi, treći, pranje u nedogled. I onda samo promislim, što kad se pokvari, koga zvat, meštra ili programera??? Puca koliko ti srce hoće, lampaju samo tako - pravi disko klub u malom.

I onda uzdah...da mi je ona stara, dobra mašina, jednostavna i kad radi i kad ne radi. Ali što ćemo, izgleda da nam je život na pucu postao modus vivendi. I što ih je više to bolje (na prvu). Pa čak i u autobusu, ako nisi pritisnuo pucu, zaboravi na stanicu na kojoj treba izać, a prije... Pa znate i sami da nije bez razloga ostala među onima tek nešto starijima, poštapalica „Ima izać, Boninovo“. Doduše, sad je koristimo za razno razne situacije i trenutke, ali činjenica je nepobitna da su nam puce u središtu pozornosti. Pucom možemo smatrati i onu tipku na mobitelu za koju su nam prsti kao zalijepljeni... Mislite da vaši nisu?

Pa, evo pitanja, a vi pokušajte sami sebi dati odgovor, po mogućnosti iskren...Koliko često umjesto da razgovarate, tipkate, a kako bi sve izgledalo ljepše dodavate i nebrojeno mnogo emotikona koji su zamjene za lijepe riječi koje bismo ustvari trebali razmjenjivati? Koliko puta ste bili u prilici družiti se za trpezom, bilo doma bilo da je riječ o odlasku u neki restoran (rijetki trenutci, ali eto, dogode se)? Vjerojatno ili bolje rečeno...puno puta.  Ali umjesto da to vrijeme za trpezom i te posebne trenutke zajedničkog obroka i bliskosti koju u takvim trenutcima osjećamo, zadržimo za sebe, prvo što napravimo jest - pronađemo pravi kut i blendu i fotografiramo hranu. Jer, mora se vidjeti gdje smo bili, što smo jeli, kako je izgledalo, koliko je bilo, tko je bio, i tako dalje, i tako dalje. Još ako smo malo više upućeniji u čari fotografije, potrudimo se i izdvojimo još malo vremena za pronaći neke dodatke, filtere i slično. (Nisam ta jer jednostavno ne znam, a i ne trebam znati, a i mišljenja sam da ja trebam upravljati aparatom, a ne on sa mnom.)

Ma, sve je to lijepo, i vidjet i doživjet i znat, ali u jednom trenutku se treba zapitati zašto i kome....Previše puca, previše tehnologije, premalo ruku, riječi, osjećaja...

Stvarno mi se čini kako je potrebno izmisliti jednu pucu koja će nas resetirati kako bismo život – živjeli jer smo to očito...zaboravili.

Adio vam!