Kolumna Suzi Sokol: Grad kakav pamtim... Kroz pogled ispod obrva

Dubrovnik kakvog pamtimo, a kad kažem pamtimo, pri tom mislim na jednu solidnu brojku generacijski povezane čeljadi čija sjećanja ipak sežu nešto dalje, dakle takav Dubrovnik, nestaje. Danas mi je pogled s moje tarace lutao od još uvijek dovoljno zelene Petke, preko mora, otoka, Babinog kuka, mosta, Gruža pa prema Gradu (da, da...pogled s moje tarace puno toga nudi), ali umjesto da uživam s osmijehom na licu, pogled se svako malo zaustavljao na nekim čudnim „priraslicama“ ovoga grada. Vjerujte, tražila sam neku ljepšu riječ, ali je ne nađoh.

E sad, redovito s vama govorim o svemu onome što je Grad činilo gradom, o odrastanju, načinu života, zabavi ili jednom riječju životu koji je vladao, a nešto manje o vizurama. Doduše, ipak sam u jednom trenutku osvrnula se na legendarni Bulevar i vratila u vrijeme njegovog nastanka i popularnosti koju je stekao...Morala sam, Lapad je dio mog života, baš kao i dragi mi Sustjepan. Međutim, (ovo je umjesto ali, tek toliko da promijenim riječ i pokažem kako ima i drugih koje isto ili skoro isto znače), Lapad iako ne i samo Lapad se toliko promijenio da postaje u najmanju ruku nešto drugo.

Toliko bih toga htjela reći, ali otkud početi? Svjesni smo svi kako su promjene neminovne, kako se ide naprijed (iako je to naprijed po mom skromnom mišljenju ponekad vrlo upitno), ali nekako slutim kako velika većina vas nije očekivala baš ovakve promjene. Bulevar je u fazi dobivanja nekog drugačijeg izgleda, nadamo se zelenog. A Uvala, e ona ne da više nije ona Uvala iz naših spomenara nego je postala mjesto susreta golijata koji ispunjavaju svaku i najmanju poru ovog nekad tako pitomog i domaćinski naklonjenog dijela grada. Da se razumijemo, shvaćam sve, i potrebe i razvoj i određeni napredak, ali i to samo možda ali, zar se nije moglo ići u nekom, našem i opet ću reći, pitomom podneblju, prikladnijem điru, eto, samo to se pitam. Borbe na svim kantunima, puno riječi, ali ne baš i djela. I onda kažu, ah vi biste samo živjeli u prošlosti...Ne, nije tako, ali da bi se iz prošlosti, promišljanja i ponašanja moglo naučiti, moglo bi. Pogled na brdo od Neptuna kuda sam šetala, brala žuku i uživala u ljepoti koja me okružuje, pogled na plaže, more, Grebene i pučinu, Petku koja je već u zadnjem redu obrane od onih koji dohodu, a dohodu, e taj pogled boli.(Čak se je davnih godina i kompleks Babinog kuka nastojao grandioznošću i idejom uklopiti, opet koliko toliko u dubrovački đir...)

Parkirališta na svakoj slobodnoj ledini, auta više nego djece pa čak i kućnih ljubimaca u puno većoj mjeri nego razigrane, vesele, bezbrižne i slobodne djece. A pitam se gdje bi se ta djeca danas, sve i da žele, mogla igrati, gdje? Svima smetaju, svi bi po komodu sa svojim, onim drugim, limenim ljubimcima do praga kuće, kafića, hotela, a i toga ko u priči.. Znam, nisu ove naše kolumne u načelu zamišljene kao mjesta za ovakav osvrt, promišljanje, razgovore (uvijek sam govorila kako će o tome netko drugi pisati), ali kad se puno toga sjećate onda vas mora zaboljeti kada vidite kako bespovratno nestaje sve ono što je bilo duša i srce ovoga grada, a nestaje, nepovratno nestaje.

I da bar malo sjećanja bude i u ovom tekstu, vratit ću se u one moje vizure Lapada, skladne, šesne, u redu, možda malo prejednostavne za današnje apetite, ali ugodne oku i nekako prirodnije. Vjerojatno mnogi od vas više nemaju onu svoju postu gdje je zapisan prvi poljubac, postu koja je bila omiljeno mjesto za igranje, postu na kojoj su bili logori, stablo po kojem se pentralo, ali i padalo, klupu na kojoj se sanjalo...Na tim mjestima vjerojatno je neka „novokomponirana zgrada“, hotel, parking i ostale za život „neophodne građevine“. Ne preostaje nam ništa drugo nego sjećati se, to nam bar nitko ne može uzeti.

Adio vam!