Nova kolumna Suzi Sokol: Puno ljudi, a ...gdje je čovjek

Tako je to na ovom našem malom i po svemu drugačijem prostoru, po svemu pa i po klimi, vremenskim prilikama i neprilikama. Nekima po gustu (iako mislim da je i onim zagriženim ljubiteljima, sunca bilo malo previše), nekima ne. No i ono što je palo (a ipak je bar u Gradu po noći zalampalo, zagrmilo i palo – nešto) učinilo je da se – lakše diše.

Dok ovo pišem, eto i druge polovice rujna, a kad budete čitali bit ćemo bliže listopadu. Nevjerojatno mi je i promisliti, a kamoli to i izgovoriti. Pa još jučer smo pravili prve ljetne korake. Toliko o vremenskim prilikama s nadom da će rujan ipak donijeti onu lijepu i nama neizmjerno dragu ugodu „babljeg ljeta“. Često se sjetim neke zgodne teme i sebi čvrsto obećam, e o tome u sljedeći put pisati, sigurno neću zaboraviti.

I? Pogađate, zaboravim. A i to je ljudski, pogotovo u neka doba, samo mi bude žao jer neke dobre teme jednostavno nestanu. Ali...(eto ga)...na svu sreću, tu su sjećanja koja ne dozvoljavaju nikakvim brzim i natrpanim rasporedima i utjecajima da zaborave neke divne trenutke, situacije, događaje koji su obilježili naš život, od onih prvih nesigurnih koraka do ovih u godinama koji bi trebali nuditi sigurnost, a meni se čini kao da je svega više osim te – sigurnosti. I kao da naši koraci ma koliko godina nanizali, svakim danom postaju sve nesigurniji, krhkiji...ne zbog toga što zaboravljamo hodati – ne, to je svladano, nego zbog toga što nas uglavnom bez naše privole, dozvole, kako god je nazivali, pomiču, skreću, zabacuju – Tko? Što? Vrijeme (zamjena za neke čudne ljude i težnje – njihove, ne naše) koje je nemilosrdno.

Vratit ću se ipak sjećanju koje je prisutno. Tako mi je nekako lakše, možda nije realno, ali je lakše. Prošli tjedan sam se u našem razgovoru preko bokuna karte dotakla malenih, ali i onih malo većih koji, uvjerena sam, su već uhvatili „radnu“ temperaturu kada je škola u pitanju. Maleni i dalje veselo i radoznalo, što je očekivano, oni nešto stariji s uzdasima jer znaju da treba uprijet. Sjetih se početaka te divne, bar za mene, školske avanture, prvog zabilježenog traga, legendarne fotografije u klupi sa širokim osmijehom i razmaknutim zubićima. Nekako slutim kako sličnu i vi čuvate, sjećam se brižno spravljene marende (bez nje mama nije puštala). Nikakvi soldi se nisu davali, a nije ni bilo potrebe, niti je bilo pekara niti je bilo butiga kao danas, Bile su dvije fete od „uske“, legendarnog kruha tog vremena, a u posebnim prilikama mala rusica ili prstić. I sve je bilo dobro, ma što dobro, bilo je odlično. Kute (čitaj – zaštitna školska odijela) bile su uglavnom iste ili vrlo slične tako da se nitko, bar tijekom školskih sati nije isticao. Tek bi cipele ili tenisice odavale možda one kojima su kupovne mogućnosti nešto veće ili manje. Ali, znate što, nije se obadalo, eto..

Opet naravno, ovo pišem iz mog iskustva jer imala sam očito sreću odrastati u jednom neopterećenom i ma koliko ne voljela tu riječ, „normalnom“ okruženju, djecu koja su bila djeca, odrasle koji su se družili, razgovarali, smijali, pomagali jedni drugima bez pitanja, bez analiza bez uvjetovanja...jednostavno su bili ljudi koji su u ljudima vidjeli – čovjeka. 

Vidjeli, ne tražili jer čovjek je bio tu. Nije se krio iza kojekakvih lažnih profila, nije svoje nezadovoljstvo i gorčinu istresao javno pod krinkom tajno – nije.  Nije bilo idealno, daleko od toga, ali je bilo ipak malo ljudskije jer – bar nam  nije trebala umjetna inteligencija za promisliti svojom glavom. 

Trebalo nam je samo biti svoji i biti ljudi. I znate što, nedostaju...

Adio vam!