Nova kolumna Suzi Sokol: Put putujem, a žao mi… (nije)

Jednostavna bijela kuverta u nekoliko je minuta odredila smjernice moga kretanja u idućih nekoliko dana i odvela me na drugi kraj Lijepe naše, lijep baš kao i sve što nas okružuje u ovom našem, malom južnom svemiru. 

S obzirom na to da je trenutak bio uvjetovan brzim razmišljanjem ili bar razmišljanjem koje nije ostavljalo previše slobodnog prostora, odluke su se morale donijeti nevjerojatno jednakom brzinom. Nije zaludu množina, odluka je bilo nekoliko, a bile su i podložne promjenama. Prvotnu ideju izmijenila je vremenska prognoza, ali na svu sreću, stvorilo se rješenje koje je ispalo baš kako treba. Krenula sam na put i odmah vam moram reći, nije to bio put koji ima predznak godišnjeg odmora, zabave, opuštenosti i razbibrige, ne...nije bio ništa od toga (iako sam se i nasmijala jer...bila sam ipak s dragim ljudima, mojim ljudima). Bio je to put koji je u sebi imao sjećanja, emocije, određenu dozu straha (naravno, straha od sjećanja) i neizvjesnosti, bio je to put koji sam jednakom snagom željela, iščekivala i bojala ga se. 

Srećom, utekla sam lošem vremenu, naime, nekako sam putujući i mijenjajući prijevozna sredstva (od zraka, kopna i mora – da, da, zvuči čudno, ali sve se to izmijenilo u samo tri ipo dana), bježala od kiše koja je uhvativši radnu temperaturu, iskrenula sve ono što je dugo vremena čuvala i skrivala u oblačastim njedrima. Dotaknula je i moje pute, bez a da je ostavila ikakav trag ili bar ne onaj koji bi bio nešto posebno zamjetan. Moram vam reć da višesatno putovanje autobusom ima i neke svoje prednosti (još samo da je mrcu udobniji i da možeš ove naše duge noge pružit – jer nismo mi mala čeljad). Od zelenila unutrašnjosti do plavetnila našeg mora, sve je imalo neku posebnu draž, a onda, stvorio se i neki poseban susret pa iz neobavezne male opaske, shvatite kako ispred sebe imate nekad poznatu glumicu čiji utjelovljeni lik još uvijek vam je pred očima. Eto, ni ne sluteći, jer u svom ste nekom filmu u kojem nema previše prostora za druge, shvatite kako je ovaj svijet jako mali, a ljudi...oni su jednostavni (uglavnom) i samo su u konačnici – ljudi, što je jedna divna spoznaja u svemu što nas okružuje. 

I tako, nakon pet i po mjeseci vratila sam se na mjesto koje mi je i neizmjerno drago, ali i neizmjerno teško za prihvatit, za prihvatit u ovom novom još uvijek nedovoljno razumljivom obliku. Znam da vam čudno zvuči, ali tako je. Moje putovanje dovelo me je do krajnjeg cilja, do Njenog posljednjeg putovanja. Zakoračiti u ulicu prepunu uspomena i hodati prema mjestu na kojem nas je uvijek svih dočekivala bilo je ufff...

Hodala sam brzo kao da mi život od svakog koraka ovisi, a niz lice nekontrolirano suza za suzom (ipak sam ja Suzi, a to se ime očito mora i treba opravdati). Znam, ovo je ipak jedna isključivo moja nostalgija, ali morala sam je na neki način podijeliti s vama. Dva puta ključ se okrenuo u bravi, vrata su se nešto teže otvorila i pustila me da uđem u dio života u kojem je uvijek, ali uvijek bila Ona. 

Slike djetinjstva, ali i onih nešto zrelijih godina (kojih je doduše bilo nešto manje) boravka u toj divnoj, toploj kući na otoku koji nam se urezao u srca zauvijek, neprestano su mi navirale i kamo god bih pogledala, vidjela bih Nju. 

Nije zaludu rekla gdje želi poći na svoje posljednje putovanje i nije zaludu rekla kako ću sigurno češće dolaziti jer, rekla bi, zna Ona koliko ću je željeti „vidjeti“, (bila je potpuno u pravu baš kao i uvijek i baš kao u svemu). Slike su se i dalje nizale, sjećanja navirala i svako, ali baš svako je bilo posebno..sloboda, spokoj, bezbrižnost, veselje, sreća, sve se našlo iza tih vrata, sve...osim Nje, a na neki način opet je bila tu (i bit će), u svemu.

Adio vam!