Nova kolumna Suzi Sokol: Više ne poznam svoj grad ...pa ni ljude u njemu

Ipak, s tom „određenom“ težinom čovjek malo drugačije gleda na svijet oko sebe pa sam mislila kako sam do sada vidjela i doživjela sasvim dovoljno da mogu dati jednu prosudbu o tome kakav je netko, kakav je Grad, kakvi su ljudi, što mogu očekivati, što ne, koga mogu uvijek očekivati, koga nikada, što se može, a što ne može dogoditi...nekako sam mislila. Ali znate što? Krivo sam mislila...

A razlog ovakvom promišljanju nedavno je doživljena ružna sličica u mom Gradu, tu gdje sam oduvijek i gdje sam željela vjerovati da je nemoguće doživjeti nešto slično...I opet kažem, krivo sam mislila. A dan je ustvari, kad promislim, započeo prekrasno. Sunce nakon kiše, malo vjetra koji je doduše zadavao probleme brodicama, ali sve u svemu jedan lijepi (u jednom trenutku čak i  ugodno vruć) i obećavajući dan. Poslovno je bio na počeku zbog spomenutog vjetra, ali i to čekanje je imalo neku svoju draž jer odlasci na teren rijetko pružaju mogućnost opuštanja i promatranja svega oko sebe. A ja sam upravo na tom počeku i u iščekivanju, promatrala sve oko sebe, ljude, more, brodice i barke..i znate što, bilo mi je lijepo baš kao što je lijepo nenadano imati mogućnost zadržati vrijeme samo za sebe, bez riječi, bez žurbe...

Ali...(e ovoga puta tu je s velikim razlogom, ne i dobrim, ali velikim da...bar po nekom mom shvaćanju svega oko nas)...u jednom trenutku sve se promijenilo. Na žalost, ne mogu vam u potpunosti prepričati doživljaj (ako se tako može nazvati) koji me je uznemirio i duboko razočarao, ali mogu vam reći da takvu količinu loše energije, ponašanja i riječi koje ne želite nikada čuti, riječi za koje ne želite da se ikome upute, a kamoli vama ili vama dragim osobama, dakle takve riječi i takvu pa slobodno mogu reći mržnju, nikada, ali nikada nisam doživjela ni prema sebi ni prema drugima. Nikad vidjela, nikad osjetila. Do tada, do prije nekoliko dana. Ali, znate što me najviše začudilo?? Osoba koja je glavni akter ovog ružnog trenutka jednog lijepog dana bila je mladi čovjek. Mlada osoba u godinama koje bi trebale ocrtavati pozitivu, pogled na život kroz u najmanju ruku šarene očale i nadasve jedan lijepi, bar tako mislim, pogled na sve oko sebe. Ali ne, ova mlada osoba, ovaj mladi čovjek bio je sve samo to ne. I znam da vam nisam baš previše rekla, točnije nisam rekla ništa konkretno, ali zato je ta mlada osoba rekla toliko loših konkretnih stvari da sam se osobno sramila za njega i ne da ih ne želim nego ih ni ne mogu ponoviti. 

Osjetila sam se tako loše, tako jadno, tako nevjerojatno posramljena što u mom Gradu uopće postoji takvo ophođenje, da na nekoliko trenutaka nisam bila ni svjesna kako se to baš meni događa. Na žalost, kako to obično biva, kolateralna žrtva bila je i publika, a u moru stranih posjetitelja našli su se i oni koji su razumjeli svaku riječ, svako slovo i svaku bjestimu (oprostite, ali Ooo..da) koja je nadjačala i vjetar i žamor i...sve. I moram vam reći, njihova reakcija je bila ono što me je trgnulo. Nakon tih nekoliko trenutaka, sve je prošlo i ljuti mladi čovjek pun bijesa je otplovio, a ja sam se vratila u lijepi, sunčani dan, no sjena je ostala. Razočarana, ali baš razočarana sam bila i još uvijek jesam. Svoje ime sam opravdala, ali bar su mi očale bile saveznik...Požalila sam što nisam očitala lekciju mladom čovjeku, ali...pretpostavljam da će se za to pobrinuti život. Na kraju krajeva, ima li koristi od ikakvog drugog i drugačijeg promišljanja?! Nekako mislim da nema. 

Adio vam!