Svi znamo kad počinje Nova godina, kako računamo, brojimo mjesece i godišnja doba. I u velikom dijelu svijeta to je naravno prvi dan siječnja. No, za mene, a vjerujem i za mnoge druge, posebice roditelje i školarce, računanje godine počinje nekako s novom školskom godinom ili kad za to dođe vrijeme, akademskom (mislim da ste istog mišljenja). Zašto? Iz jednostavnog razloga što kad se približi rujan ili listopad ako su studentski dani u pitanju, kreće jedan drugačiji životni ciklus koji traje dok se ta godina ne zaokruži. U mom slučaju tako je bilo i dok sam ja odrastala, a nastavilo se i kad su moja djeca krenula na to najljepše životno putovanje, školovanje, obrazovanje. Na žalost, o ljepoti tih vremena možemo govoriti tek kada prođu jer htjeli mi to priznat ili ne, u tom razdoblju nam je sve teško, nitko nas ne razumije i nitko ne zna čega se sve odričemo. Naravno, tako smo mislili tad, vjerojatno tako misle i nove generacije, a kad prođu određene godine shvatiš da je to bilo ono najljepše i u potpunosti neopterećeno vrijeme, vrijeme koje smo imali samo za sebe, ali nismo toga bili svjesni. Valjda to tako mora biti.
I odlazak u školu i odlazak na fakultet svojevrsne su prekretnice. Iz osobnog iskustva mogu reći kako je to zbilja najljepše vrijeme no u mom slučaju to je iskustvo nadopunjeno u zrelim godinama. Znate da se s 18 kada maturirate, od vas nekako očekuje da odaberete daljnje školovanje, fakultet ili neku drugu vrstu nadogradnje svog dotadašnjeg stečenog znanja. Očekuje se jer roditelji žele samo najbolje za svoju djecu i nastoje im pružiti priliku koju oni možda nisu imali, a ako i jesu onda nastoje da djeci olakšaju sve kako bi što kasnije postali dijelom svijeta, života kakav poznajemo. Znaju roditelji što ih čeka...Tako sam i ja otišla od kuće i upisala prvi fakultet, živjela ko studentica i za obični mali ispit, noći i noći probdjela uz skriptu i galone kafe ne znajući kako učiti, a u strahu da ne razočaram i sebe i druge. Ono nadopunjeno iskustvo dogodilo se u zrelim godinama (nećemo baš sad o kojima, ali recimo da je to bilo prije 10 godina pa vi zaključite). Dakle, u mom životu je bilo poprilično onih ključnih, prelomnih trenutaka, neke sam prekoportala s manje, a neke s više uspjeha, no prekoportala sam ih i to je najvažnije u svemu. Takav jedan bio je i kad sam kao dugogodišnji honorarac odlučila napraviti nešto za sebe, kako bih prvenstveno sebi, a onda i drugima dokazala da se može, da mogu. I jesam. I nemate pojma koliko sam sretna što sam se upustila u tu akademsku avanturu. Ovoga puta nisam trebala otići iz svog doma, ostala sam u Gradu i s mladim ljudima, (bilo nas je pedesetak na prvoj godini), krenula na to novo životno putovanje. Dvije riječi – nisam pogriješila.
Sjećanja na tih divnih pet godina i dalje su živa, sjedanje u zadnjoj klupi (to mi je uvijek bilo najdraže), dolazak na predavanja i u početku upitnici iznad glava tih predivnih mladih ljudi, a onda prihvaćanje i ubrzo...jedna od njih (kao da mi je 20...). Zajedno smo učili, strahovali, tresli se pred ispit, oni manje, ja više jer više od pola profesora su ljudi koje poznam i susrećem u Gradu, a neki su mi predavali i dok sam bila srednjoškolka. Pretpostavljam da vam je poznat osjećaj kad ne želite razočarati ljude, nekad roditelje (i u ovom slučaju također), ali i one koji su ispred vas, za katedrom i vjeruju da vi to možete. Dogodilo se i da jednostavno blokiraš, ali i to je bilo predivno iskustvo. Kafa je i u ovom akademskom iskustvu odigrala važnu ulogu, učilo se na jednom poslu, pa na drugom, ponavljalo u autobusu, na putu do butige, izgubilo vistu (to se ja tješim da ne bih govorila kako je i krštenica odigrala svoje, ali vjerojatno je ipak kombinacija svega - pravi odgovor), ali ni u jednom, dakle niti u jednom trenutku nije mi bilo žao, jer...Prijateljstva su stvorena za cijeli život, a sjećanja su toliko bogata da ih ne stižem podijeliti jer su to one milisekunde koje su neponovljive, posebne, drugačije i zauvijek sačuvane.
Koliko se poistovjetiš u trenu s pojmom studenta/studentice govori i trenutak kad me je sin (mlađi) pitao kad su informacije jer „ipak bi on trebao vidjeti što to ja radim i kako“ (kako se brzo uloge zamijene). E da, slatki su bili ti trenutci, i onog prvog odlaska na fakultet, ali možda čak i više ovog drugog na koji kad se odlučite, znate da to radite isključivo za sebe i zbog sebe. Ni očale koje su sada, nazovimo to tako, dio moje osobnosti, ni bol u krstima (koji pripisujem dugom sjedanju, a nikako, ne daj Bože godinama), ništa nije teško nositi...dapače, vjerujte na riječ - sve bih ponovila, i opet strahovala kao da mi je 15, tresla se ko prut, radovala se svakoj (uglavnom visokoj ocjeni)...baš sve bih ponovila. Poanta ovog teksta jesu sjećanja, možda se i vi pronađete u nekoj njegovoj verziji, ali možda i zastanete i odlučite još jednom ili bar jednom, napraviti nešto za sebe, jer nikad nije kasno.
Adio vam!
