Dakle, škola je gotova, konačno (za veliku većinu školaraca i malenih i onih nešto većih) i roditelji mogu, opet konačno odahnuti, opustiti se, prestati kontrolirati zadaćnice, knjige, testove, torbe, ponavljati, ispravljati, učiti...pa makar i na samo dva mjeseca, jer eto kako kažu s prvim danom rujna ponovno - svi u klupe
Kod nas je to tako, u školu idu i djeca i roditelji jer drugačije jednostavno ne može biti, bar ne u ova moderna, napredna, osviještena vremena.
Sve nam je dostupno, sve imamo, a nekako mi se čini da sve manje znamo. No, vratimo se mi u školu, klupe ostaju prazne, osim za one koji su se malo zaigrali tijekom školske godine misleći kako će se ipak na kraju sve nekako samo od sebe riješiti. No, riješilo se nije pa neki, doduše rijetki, ipak i dio dugog toplog (vrućeg) ljeta provode doslovno grijući klupe i čekaju svoj veliki finale. Sretno im od srca svima uz pjesmu „Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije...“ koju možemo uvijek i u svakom trenutku promijeniti bilo da je riječ o ovoj ili onoj životnoj školi, htjeli mi to priznat il ne.
Nego, ne znam sjećate li se, ali para mi se da je škola nekada (nemojte da moram o godinama, to je ionako svima bolna tema), dakle nekada, završavala početkom lipnja s tim da su oni koji su marljivo radili cijelu školsku godinu i prije pušteni što im je bila nagrada za sve što su tijekom godine radili. Oni koji su pred kraj shvatili kako treba ipak malo više učiti i poželjeli imati dobre ocjene (iako one nisu mjerilo znanja toga smo itekako svjesni, ali eto potrebne su), kao i oni koji su sve ostavili za veliko finale, ostajali su.. neki više, neki manje, marljivo radili kako bi ljeto ipak započelo čim prije i što je moguće neopterećeno.
Sjećam se i da se (u moje doba, ali i doba moje djece) nije toliko radilo s djecom u smislu da učiš deboto isto koliko i dijete ili ponavljaš sve kako bi se dijete zainteresiralo za zadano gradivo. Da se razumijemo, djeca su se kontrolirala, odlazilo se čak i puno više no danas u školu, razgovaralo s razrednikom/com, učiteljicama i učiteljima, znali smo se skoro svi pa su nerijetko „mali roditeljski, oni osobni“ bili i van škole, kad bi se sreli. I to je bilo ono najbolje, djeca nisu bila broj u imeniku, e -dnevniku, djeca su bila dio jedne velike obitelji čiji se razvoj i napredak pratio i onda kada su izašli iz školskih klupa, upisali fakultete pa čak i dalje, kada su ta ista djeca osnivala svoje obitelji. Bilo je i toliko lijepih generacijskih poveznica, mama, tata i djeca, a osoba koja pruža one prve obrazovne, životne korake – ista. Priče za cijeli život!
E da, dalo bi se ispričati puno zanimljivih priča kako onih sa strane učitelja ili učiteljica tako i onih koje su doživjela djeca. I svaka bi bila posebna, drugačija...u to sam uvjerena.
Školske klupe na neko će vrijeme sada odmoriti, učionice se isprazniti, a školskim zgradama će zavladati mir i tišina. Odmor je svakome potreban, vrući ljetni dani dovoljno su iscrpljujući sami po sebi pa je ovaj predah itekako dobrodošao.
Naravno, sve što je lijepo proleti u trenu pa će tako i ovo bezbrižno, lepršavo, slobodno i zabavno ljeto vrlo brzo biti tek još jedna ispisana stranica nezaboravnih trenutaka u našim sjećanjima.
U mojim sjećanjima još uvijek su ti posljednji dani škole, ta napetost, ponekad i strah, a ponajviše želja, želja za zaokružiti godinu na najbolji mogući način (sjećate se jedne od kolumni kada sam vam pričala o peticama koje sam skupljala u nižim razredima osnovne škole, njih čak tri tisuće, a tako su vjerojatno i mnogi drugi), želja za širokim osmjehom kako mojim tako i mojih dragih doma.
Nakon dosta godina, kada sam početke i završetke godine i sama počela mjeriti školskim metrom, dakle školskom godinom, i moja su djeca na vrlo sličan način promišljala, učila, radovala se, nekad manje nekad više... A najviše smo se radovali zajedničkoj proslavi završetka još jedne školske godine, a proslava je značila samo jedno – odlazak na zasluženo gastronomsko druženje. Kako su samo proletjele te godine i moje, ali i njihove.
Škola je gotova i da, treba se veseliti jer to je jedan prirodni slijed, no...nekako kasno shvatimo kako smo prebrzo sanjali taj završetak, prebrzo bježali od tih „strašnih“ knjiga, zadaćnica, lektira i obaveza...prebrzo. Ali kako objasniti i njima koji su jedva dočekali „slobodu“ kako su ustvari slobodni baš sad? Kako? Nikako...jer i meni i vama je trebalo proći određeno vrijeme kako bismo shvatili kako je sve, baš sve dobro i lako kad si mlad i kako su te “velike školske brige“ zapravo jedna predivna priča. Ali, shvatit će i oni...kad odrastu. Za sada, neka uživaju u dugom, toplom ljetu, neka rastu... a škola, ona ih čeka.
Adio vam!
.jpg)
