Kolumna Suzi Sokol: Djeca osamdesetih.... što ćemo ostaviti u nasljeđe?!?

Neće svi, ali uvijek će se naći oni koji će na sentimentalne poglede u prošlost, sjećanja i evociranje uspomena gledati kao na neko nužno zlo. I to je možda i u redu jer naravno da svako vrijeme nosi svoje i ne treba baš sve na vilene glase glorificirati. Ne treba! Ali....evo ti ga na, opet se stvorio...

Promatrajući sve oko sebe i to u onim sasvim banalnim, jednostavnim i neopterećenim situacijama, butizi, autobusu, na putu i stanici...čini mi se (nadam se i da je to samo to), dakle, čini mi se kako postoje opravdani razlozi za strah kada je u pitanju nasljeđe koje ostavljamo nekim novim, budućim generacijama. I sad kako objasniti i sebi, ali i drugima (bar nekima) te turobne i teške misli koje ti padnu na pamet na ovako divne, sunčane, vruće, ali ipak pozitivne dane, usred ljeta kad je sve opušteno, veselo, lepršavo, neopterećeno...bar bi trebalo biti..jer kad će ako ne sad. I onda (ovo I je iz jednostavnog razloga da ne bude opet ALI, no značenje mu je vjerujte isto)... Gledam oko sebe, svi nekamo jure, žure, iako je, ponavljam, opušteno i lepršavo, sto i jedna za učinit, doduše sada ipak nešto manje jer praznici su, ali i dalje ostaje puno toga...Juri se i trči za vremenom, a znamo da ga sustići ne možemo dok ono sustiže nas htjeli mi to ili ne.

Vraćam se na ono hipotetsko pitanje što ćemo ostaviti budućim generacijama kad su već ove nekako izgubljene (ili mi se tako čini...da bar). I sad slijedi onaj povratak u neko vrijeme, moje, vaše...naše. Te zlatne osamdesete u kojima sam osobno odrastala, stjecala znanja, upoznavala život i malo pomalo postajala ono što sam danas (uz neizostavne godine iskustva koje su Bogu fala došle jer mnogi nisu te sreće da ih prate), pružile su toliko toga što se smjestilo u mom sjećanju...od djetinjstva i mladosti kada smo slobodno vrijeme provodili vanka bez opterećenja i bili najsretniji kada smo svoja iskustva imali na slikama zabilježenim ne u mobitelu jer ih nije bilo nego na rasparanim rebatinkama, šporkim nogama, ostruganim koljenima, pokojoj modrici koja je bila timbrom odrastanja pa sve do onih nešto starijih koji su uglavnom radili jedan posao i koji je bio dostatan za pristojan život. Kažem pristojan jer je on to i bio, a i nije bilo prevelikih razlika ili odstupanja od tzv. kalupa u koji smo bili smješteni.

Znam, nema potrebe se vraćati i vjerojatno nema ni neke prevelike koristi, ali ponekad i samo ponekad...dovoljna je ta jedna fotografija kojih na svu sreću imam napretek i koje se brižno čuvaju za sve one koji će tek doći, jedna fotografija i da se u trenutku teleportiramo u ta posebna emotivna stanja i neka sasvim drugačija vremena. Znam i to da mnogi često postavljaju pitanje (pa čak i sebi samima) što nas to vuče djetinjstvu, mladosti, danima smiješnih frizura, kaseta, glazbe koja je bila toliko dobra da i danas, štoviše, sve više i više neki novi klinci posežu za njom dajući joj neko novo ruho i neki novi ritam, (a ona i dalje ostaje dobra... glazba sa stavom i snagom).

Odgovor je vjerojatno opet negdje u nama i oko nas i svaki je priča za sebe. Ovoga puta nekako me rastužilo ono što sam kroz tjedan vidjela, čula, spoznala i upravo zato sam se upitala što ćemo im ostaviti u ovom užurbanom vremenu koje prolazi kroz prste nezaustavljivom brzinom. Mi smo bili i ostali poprilično jaka generacija i kad danas kažemo kako znamo što je život, to ima svoju težinu. Svaki osmjeh, svaka suza, sve je bilo i jest iskreno, pravo, na pravom mjestu u pravo vrijeme. Danas... danas je i suza i osmjeha jako malo, živi se za trenutak, a ne za vječnost i zato me ponekad strah za onu ostavštinu s početka priče.

I baš zato je lijepo pronaći bar jednu fotografiju koja će nas vratiti u vrijeme kada je bilo važno...biti.

Adio vam!