Izložba „Tišina“ donosi novo iskustvo percepcije u Galeriji Otok

Boris Burić • Tišina

U vremenu globalnih eskalacija koje razdiru kulturne, političke i društvene strukture, nepredvidivost postaje dominantno iskustvo. Temeljne vrijednosti nezaustavljivo se raslojavaju, a sloboda izražavanja postupno krnji. Time umjetnost postaje prostor otpora, ali i osjetljivo mjerilo krize društva gdje kroz pokušaje njezinog utišavanja, ograničavanja ili instrumentalizacije postajemo svjesniji prijetnji koje nagrizaju zajednički prostor mišljenja i djelovanja. Stoga, ulazak u Tišinu Borisa Burića nije neutralan čin nego refleksija stanja. Štoviše, suočeni s potpunim mrakom svjedoci smo nekonvencionalnoj izložbenoj praksi koja klasičnu estetsku gestu transformira rezom odnosno suspenzijom svega poznatog ponajprije temeljenog na osjetilu vida. Kada svjetlo iščezne, ostaje tijelo koje traži oslonce u zvuku, mirisu i nesigurnim kretnjama drugih. Takva početna destabilizacija nije slučajna jer lišeni mogućnosti gledanja, postajemo aktivni dionik, tijelo koje reagira, improvizira i uči iz vlastite ranjivosti.

Osjećajući apsurd suvremenog života, Burić uspostavlja narativ koji otvara slojeve asocijacija. Ovdje tišina nije odsutnost zvuka nego prostor napetosti, nelagode i nesigurnosti uzrokovane društvenim kolapsima. Poput dobro razrađene sabotaže, tišina odbija isporučiti sadržaj koji se može jednoznačno protumačiti, ne dopušta da se značenje razmijeni na brzinu niti da se iskustvo arhivira u nekoliko fotografija ili rečenica. Tišina je prostor koji traži dulje trajanje, tijelo koje ostaje zbunjeno i um koji se mora suočiti s onim što se ne može odmah razumjeti. Otkrivajući višeznačnost svakog znaka odnosno umjetničke instalacije koje tvore smislenu umjetničku cjelinu, spoznajemo kako tišina, na simboličkoj razini generirana mrakom, paradoksalno postaje prepuna značenja. Miris baruta ili tamjana funkcioniraju poput rituala. Ipak, to nisu samo podražaji već reference koje šire percepciju značenja: od tjelesnog i prolaznog, prijetećeg i memorijskog do duhovnog i ritualnog. S druge strane, zvuk oštrenja sablje koji se u pravilnim razmacima javlja u prostoru, dodatno strukturira tišinu bez inicijalne namjere za njenim dokidanjem. Akustični reljef koji oblikuje pravilan ritmički rez, podsjeća nas da u tišini gotovo nikada nema potpune sigurnosti i uvijek je na rubu da se prelomi u nešto drugo. Koristeći upravo te svakodnevne, jednostavne geste – mrak, miris, zvuk – Burić ne gradi spektakl nego provocira iskustvo. Njegov rad u tom smislu nije grandiozan već neumoljiv, te ne dopušta promatraču da ostane indiferentan. (...) 

U tekstu o izložbi napisala je Katerina Jovanović.

Izložba se može posjetiti do 7. studenog radnim danima od 11 do 19 sati.

BORIS BURIĆ

Rođen je 1981. godine u Beogradu. Intermedijalni je umjetnik, živi i radi na relaciji Beograd – Rijeka. Srednju školu za primijenjenu umjetnost završio je u Rijeci 2001. godine na smjeru kiparskog dizajnera, a Visoku školu likovnih i primijenjenih umjetnosti strukovnih studija u Beogradu 2005. godine. Njegovi radovi su konceptualno orijentirani i često zasnovani na ideji društvene i umjetničke kritike. Djeluje kao vizualni (kolaži, stripovi, fotografija…) i izvedbeni umjetnik (akcije, happening, performans…). Umjetničke projekte gradi u suradnjama s brojnim umjetnicima, kustosima i galerijama (Remont od 2014.–2020., Rijeka underground 2020.–2023.). Sudjelovao je na raznim umjetničkim kolonijama i rezidencijama (Multimadeira, Portugal 2016., Dislokacije – Orlovat 2017., O prihvaćanju nepoželjnog, Zadar 2022., Izvezene priče, Skradin 2023.). U ULUS-u je u statusu samostalnog umjetnika od 2018. godine.