Kada budete čitali ovaj tekst, tjedan će biti skoro na izmaku, baš kao i moj mali izlet u one dvije čarobne riječi „godišnji odmor“
S druge strane, kolumnu pišem na samom početku tog osobnog balona i pitam se kako sam samo uspjela odabrati dane u kojima caruje – kiša.
No, kako sam i rekla, pišem na početku, a naše područje ionako je posebno po svemu, pa me možda iznenadi i koja zraka sunca i dozvoli laganu šetnju. Naglašavam laganu jer nakon što ste cijeli život u šestoj brzini, dođe vrijeme i za kako bi se automobilističkim rječnikom reklo, povuć ručnu.
Dakle, poanta ovog malog razgovora je odmor. Ne biste vjerovali, ali odmori kao takvi su rijetkost u mom pogledu na život. Čak mislim da se i ne znam odmarati. Ali... (što bih bez njega), ima jedna divna stvar kad je ta faza u pitanju, dakle, kada sebi dozvolite da se ne budite na zvono budilice – mobitela (iako već dugi niz godina postoji ona unutarnja budilica), već se ustanete jer jednostavno ste svoje odspavali ili što još više odgovara istini, jer ste se navikli ustajati rano i nema natrag. Jedino što zbilja skoro pa ništa – ne morate, a već to je veliki plus.
Između kapi i nešto ipak nižih temperatura, prohodalo se sasvim dovoljno za susresti drage ljude pa čak i za popit kafu bez kafe, kako volim nazvati nešto duži razgovor u hodu ili onako, kada se zastane na putu gdje smetaš svakome, a ne bi trebao smetati nikome, ako me razumijete. Nevjerojatno je kako se u pet minuta može toliko toga reći, koliko se uspomena može izvući na površinu i koliko se čovjek nakon toga može dobro osjećati.
Prolazeći putem kojim ne ide baš vele čeljadi i uglavnom ga znaju oni koji su iz Lapada, a meni je od djetinjstva itekako dobro poznat, zaustavili su me glasovi dragih gospara. Gradele se dime, nije riba, ali miris onaj pravi, domaći... A ako me nešto može zaustaviti, onda je to lijepa riječ i sjećanja u kojima su moji, meni najdraži ljudi. U ovom slučaju rekli su - evo naše...I odmah se osjetite nevjerojatno dobro.
Ali to nije sve, priča se nastavlja sa sjećanjima na Tatu koji je toliko volio društvo, ali i društvo njega pa su čak i puno mlađi ljudi sačuvali divne uspomene na njega, na druženja, na pjesmu koje nikada nije nedostajalo. Sjetili se gospari i Gambuže i ribanja (a kad je ribanje u pitanju bilo je tu i ribarskih – lovačkih „pripovijedanja“), sjetili se boća na Rašici koje su uvijek bile puno više od boćanja (bile su možda posljednja oaza onog domaćeg mjesta gdje se ljudi s mora vole susresti, nekad i posvađati, ali odmah moram reći kako su to možda najslađe svađe koje sam ikad čula i vidjela), sjetili se kako je to društvo iz nekih minulih dana, u kojem je bio i moj Tata, znalo zapjevat skladno uz bevandu i kako se i bez ikakvih dogovora, poziva, zakazivanja i podsjetnika znalo koga ćete nać na određenim postama i u koje ure. A te ure su jedna nevjerojatna dimenzija. Zašto nevjerojatna? Zato što ne znam kako drugačije objasniti kako su u te „njihove“ ure ko po špagu pristizali i ništa ih na ovom svijetu nije moglo omesti. Kažu gospari, pazeći da im gozba na gradelama ne zagori, „a koja su to vremena bila“. I jesu, vremena prepuna ljudi i ljudskosti...
Ali nije me samo taj susret zaustavio „između kapi“. Malo kasnije, opet lagano s noge na nogu, susrela sam jednu dobru poznanicu koju nisam vidjela dugi niz godina...brojka je tolika da su nam djeca postala – ljudi.
I upravo ta spoznaja navukla nam je široke osmijehe na lica, iako su se u tom zrakopraznom prostoru u kojem se nismo niti susrele, dogodili i neki teški trenuci kako s njene tako i s moje strane (od svega do svega), iako... Ali, mali pogled na vrijeme koje smo zajedno doživljavale ipak je ponudio toliko divnih sjećanja da smo se i nakon rastanka, uvjerena sam, obje još dugo smiješile.
Adio vam!