Nova kolumna Suzi Sokol: Svi starimo, ali nitko ne vidi sebe

Upravo ovu prvu rečenicu „svi starimo, ali nitko ne vidi sebe...“sam neki dan nesvjesno  izgovorila pokušavajući ublažiti jedan zanimljiv komentar na temu starenja. Naravno da svi starimo, netko na vanka, netko iznutra, netko odjednom, netko polako, a netko – nikada. E upravo ta kategorija, kategorija nikada, je posebna, takvi ljudi koji iako u godinama za poštivanje, uspjeli su sačuvati dijete u sebi, a upravo to je ono što je potrebno za ostati zavazda – mlad. Naravno da takav osjećaj mladosti ponekad i nije realan (u većini slučajeva, da budemo iskreni), ali je dobar, jako dobar.

Zanimljivo je da svijet oko sebe pa tako i ljude naravno, gledamo očima koje primjećuju baš to, svijet oko sebe, ali ne i sebe u njemu. Vidimo sve promjene, vidimo kako djeca rastu, postaju odrasli ljudi, stvaraju svoje obitelji, vidimo kako se oko nas mijenja prostor, ono što je nekad bila livada, šumarak ili jednostavno neka lijepa i samo naša priča, danas je zgrada, poslovni prostor, pa opet zgrada. Da, sve se mijenja i sve to vidimo, ali nikako, baš nikako ne vidimo sebe...A i mi se mijenjamo. Znamo koliko nam je godina (o da, itekako dobro znamo), ali nekako teško te godine spajamo s nama, nekako teško vjerujemo da su i nama borice počele ukrašavati lice (s razlogom je deminutiv) i mijenjati nas. Naravno, kada je riječ o onim boricama smijalicama, oko očiju, one su itekako poželjne jer po nekoj mojoj teoriji za koju želim vjerovati da je ispravna, ona osoba koja te borice nema, jednostavno je – zločesta ili možda je bolje reći, malo manje dobra. Oprostite, ako sam nešto krivo rekla, ali ovo je ipak moje mišljenje. Te borice smijalice imaju ljudi koji se, kako im ime i govori – smiju, a to moraju biti – dobri ljudi. E, a oni koji se ne smiju, e pa to su oni malo zločesti (želim vjerovati da ih je jako malo – želim vjerovati). 

Znam, reći ćete, u ova čudna, nedefinirana, nepredvidiva vremena nije ni čudno da se ljudi malo smiju. I možda baš zato ili usprkos tome, lijepo je posegnuti za uspomenama, sjećanjima (a to nam bar nitko ne može oduzeti). U njima ćete sigurno pronaći nešto lijepo, nešto posebno, drugačije, nešto samo vaše i nešto što će vam izmamiti osmijeh na lice. Upravo zato, ali i zbog činjenice da vrijeme bez obzira kakvo jest (a nije da je neko najbolje) prolazi strahovitom brzinom, potrebno je vratiti one zaboravljene vrijednosti, dozvati i okupiti drage ljude, nastojati što više razgovarati ili bar pokušati obnoviti one neke dobre stare navike kada smo živjeli za trenutke koji će nas okupiti. Sjetite se koliko malo je bilo potrebno?! Nikome nije trebala pozivnica, nije se trebalo najavljivati. Odlazili smo jedni u drugih s namjerom ili bez, s razlogom, a češće bez njega...Uvijek je bilo mjesta za svih. Ono što se danas događa samo u iznimnim najavljenim prilikama, nekada je bilo svakodnevno i toliko uobičajeno da mi se čini čak i bespredmetno o tome govoriti, a evo opet govorim...Poveznica s cijelim tekstom (osim naglaska na starenje) je u tome da smo se jako, jako, ali baš jako smijali – nekada.

Znam, druga su vremena, danas mladi ljudi sve žele – jučer, i za malo toga imaju strpljenja. Pažnju im možeš zaokupirati tek na kratko, a nije ni to čudno kad se sve događa onom  spomenutom velikom brzinom. I da, sve se manje smiju. Vraćam se na smijeh i ono dijete u sebi koje zaustavlja vrijeme pa je starenje tek pitanje brojki koje ćemo nanizati, a nikako stanje duha. Volim reći kako je osmijeh naš najljepši ukras, a smijeh pravi lijek. A ako nas čini ljepšima (čitaj manje ozbiljnima) to znači i da je najbolje sredstvo protiv starenja. I eto poveznice...da, svi starimo, ali nitko sebe ne vidi...

Smijeh je kočnica protiv starenja. - Zvonimir Balog

Adio vam!