U zadnje vrijeme, u sasvim slučajnim razgovorima s različitim ljudima, u nekoliko sam navrata čula onu poznatu - kako je nekada bilo drugačije. I naravno da jest.
Na primjer, kao djeca bili smo stalno vanka, a naši dragi, mame, tate, nono, none, baba, đed (kako god ih zvali dobro ste ih zvali i sva sreća da ste imali koga zvat), trudili su se dozvat nas u kuću barem u vrijeme objeda i večere. A nama je bilo važno samo biti – vanka, kako kaže jedan gospar iz onog razgovora s početka teksta, trčat za loptom od jutra do sutra i moliti za još pet minuta, pa još pet i tako u nedogled.
S druge strane, jedna zanimljiva mlada žena oduševila me promišljanjem koje je danas tako rijetko. Naime, njoj je Grad ishodište svega, a sjećanja koja ljubomorno čuva nastoji prenijeti kako na svoje tako i na sve one koji žele nešto više, neku, kako volimo reć, dodanu vrijednost. I to kakvu. Možda se nekima čini kako sjećanja koja prizivamo nemaju baš uporište, možda, ali...(ma neću ga uopće objašnjavat jer stvori se uvijek i na pravom mjestu) imaju. Kad danas pogledamo oko sebe, i opet se vraćam na početak teksta i razgovor s ljudima koji iako godinama (mislim na krštenicu) udaljeni jedno od drugoga, promišljaju na isti način, a to je da djecu na ulicama, po portunima, skalama, na košćelama...i ne vidimo. Umjesto da ostaju vanka i traže neistraženo, oni su sada – doma. Obrnuta slika, baš kao da se film razvio naopako pa za razliku od nekada, djecu treba molit da malo izađu vanka, molit da se zaigraju, istrče, nabiju loptu (pa makar fasovale i lastre), a ponekad mi se čini kao da ih treba moliti da budu – djeca...I da to ostanu što duže.
A s druge strane, mi (odrasli) kao da se želimo vratiti tamo gdje smo imali utočište, tamo gdje smo imali sigurnu luku, tamo gdje nas je uvijek netko ispraćao i dočekivao, tamo gdje smo bili najbolji i onda kada nismo bili ni dobri...Pokušavamo objasniti djeci koja su i sama sada već odrasli ljudi, (ali na kraju krajeva još uvijek su djeca – naša djeca iako nisu ni svjesni koliko je divno reći da si nečije dijete) kako se život, kada zakoračiš punim plućima u njega, uvelike razlikuje od onog spomenutog sretnog i sigurnog mjesta iz djetinjstva, ali kako je baš zato potrebno sačuvati sve te divne trenutke. I to ne samo sačuvati. Potrebno je ponekad im se vratiti (ne, ni slučajno nemojte reći „to nije za nas, prerasli smo te neke trenutke, nemojte to nikako govoriti). Zašto? Zato jer iako smo sve prerasli, a neke stvari silom (ne)prilika i propustili, preskočili, trebali bismo moći pronaći bar nešto kako bismo mogli nastaviti.
Znam, neki će reći, stalno se vraćamo u prošlost. Točno, vraćamo se, ali ne kako bismo žalili za prošlošću nego kako bismo pronašli određeni korektiv za sve ono što nas danas okružuje. Svjesna sam da svako vrijeme nosi svoje. Od kada je svijeta i vijeka, oni kojima sjećanje seže daleko u prošlost (naravno, poput mene) govore kako je nekada bilo bolje. Bez obzira o kojem je razdoblju bilo riječi, uvijek je „nekada“ bilo bolje.
A bilo je, i to upravo zbog one priče s početka, zbog one razigrane djece i igre koja nije prestajala, zbog onih „još samo pet minuta“ (a nismo ni znali koliko je to malo), zbog onog nabijanja lopte, trčanja, zbog mašte koja nam nije dozvoljavala ni sekundu dosade. Moram vam reć, ponekad mi se čini kao da je prošla čitava vječnost...
A sad nešto za kraj...neku večer su ispred mene zaplesali tata i kćer. Ona u njegovom naručju, onako malena, svoje prve plesne korake napravila je na najljepši mogući način i s najboljim partnerom - tatom. On sretan, osmijeh ne silazi s lica, a na mom...suze, jedna za drugom i gučula u grlu. Da, sjetila sam se svog prvog plesa....s tatom. I zato, ne treba bježati od nostalgije...zbog ovakvih sličica.
Adio vam!
.jpg)
_thumb.jpg)
